Ušao sam u staru gradsku knjižnicu uređenu u očuvanom stilu Art Decoa.
Nije bilo mirisa. Ustvari, bilo je, onog nekog sterilnog. Miris kao da ga nema.
U glavnoj dvorani nije bilo ljudi. Skrenuo sam lijevo prema pultu.
Niz ekrana plavičasto je treptao prema meni.
Dotaknuo sam jednog od njih, pojavila se poruka dobrodošlice s uputstvima kako dalje.
Preskočio sam nekoliko nivoa lupkajući i povlačeći prstom po ekranu, i u poznatom okružju izabrao naslov koji me zanimao. U bijelom pravokutniku pojavilo se 886.2-1.Sop. Vrh metalnog teleskopskog štapa sa plastificiranom drškom, koji je ležao na stolu ispod ekrana, najprije je zasvijetlio crveno, a nakon što sam ga uzeo u ruku i krenuo prema često posjećivanom odjelu 886, počeo ubrzano treptati narančastim svijetlom.
Prolazio sam pored savršeno glatkih zidova bez ikakvih ukrasa, samo tu i tamo natpis tipa 886.2-1. Vrh štapa je sve sporije treptao. U jednom trenu narančasto svjetlo se promijenilo u zeleno. Stao sam i počeo ga podizati u zrak. Zasvijetlio je plavo, a iz zida staklene glatkoće je bešumno kliznula uska ladica. Opreznim pokretom, da ne narušim tihost što je zgušnjavala zrak oko mene, uzeo sam knjigu iz ladice. Polako sam je listao. Prešao sam očima preko dijela na kojem je pisalo o prvom izdanju te knjige iz 1943. godine. Oko mene je zrak zamirisao na nešto što već davno nisam osjetio. Vratio sam je u kutiju, u ladicu tamo u zidu, zatvorio je i uzeo mali memorijski čip koji se nalazio u istoj ladici.
Ladica je iza mene bešumno ulazila u zid koji je na trenutak imao formu. Grabio sam prema pultu na gdje ću preko čitača kodova provući iskaznicu zajedno s malim memorijskim čipom i pritiskom na tipku potvrditi da su podaci što se pojave na ekranu točni i neizmjenjeni.
A izlazeći kroz velika vrata s organski dizajniranim ornamentom, prisjetit ću se gospođe s kojom bih uvijek bio porazgovarao o knjigama koje posuđujem, i još više, o onima koje ću tek posuditi. Miris koji se na časak pojavio, tamo u onom sterilnom prostoru beživotnih zidova, bješe njezin.
Mogu li knjige živjeti bez ljudi?
__________________________________________________________________
*namjerni (jer me ovako asocira na jednu vragolastu “djevojčicu” (berekinu) kojoj su zbog nepodopština odrezali kosu iz koje se predivan miris širio širom svijeta) lapsus calami od Berenikina Kosa (lat. Coma Berenices) što je dugo poznati asterizam koji je naposlijetku pretvoren u zviježđe. Nalazi se “iza” Lava i nekad je predstavljalo lavov rep. (wikipedia)
Ujedno i naslov romana Nedeljka Fabria iz Jadranske trilogije. (booksa, superknjižara)
Budi promjena 
Glll, i sam sam neko vrijeme radio u knjižnici pa me obli hladan znoj. “U glavnoj dvorani nije bilo ljudi.” – mislim da sam doslovno istu rečenicu i ja imao u jednoj svojoj davnoj priči. Što ćeš, kad volimo takve rečenice “bez ljudi”… Ako znaš što je UDK oznaka 886.2-1, nije valjda da si i ti (bio) knjižničar? 🙂 Ipak, poezija mi je bolja
Sada sam, dakle, tek otkrio tvoj “pravi” blog. BIlježim se. Malo ću istražiti… a i poslužim se linkovima sa strane (lijen sam sam istraživati druge blogove…)
Nisam radio, ali sam tamo nekad provodio dovoljno vremena da naučim što je to.
Ova crtica, skica, nastala je u nekom autobusu, odnekud prema nekud, nakon što sam pročitao Devideovu priču – Knjiga, iz Antidnevnika prisjećanja. Iz nje je trebala nastati alegorijska priča o smrti i što ostaje poslije nje. Meni je baš nekao posebno draga, možda zbog naslova koji je nastao kao namjerni lapsus calami od Berenikine kose (zviježđe i Fabriov roman), ali ga nisam ispravljao jer me ovako asocira na jednu vragolastu “djevojčicu” (berekinu) kojoj su zbog nepodopština odrezali kosu iz koje se predivan miris širio širom svijeta 🙂