Zna li nitko, što se stvarno dogodilo?

Čuo sam priču čovjeka, arhitekta, dobro poznatog u tim njihovim zatvorenim krugovima (ja ga znam jer smo skupa išli u gimnaziju).
Poli ga zovem. Obožavao je, u školi još a i dan danas, one „Poli“ salame. Jede ih svaki dan.
Imao je još neki nadimak kojeg se sad ne mogu sjetiti. Čovjek je karakterističnog ponašanja, onako malo ženskastog za muškarca u našoj cro-mačo sredini. Meni osobno baš paše uz njega provesti neko vrijeme, koliko-toliko je pozitivan, i uvijek ima neku lijepu priču iz života ili neke od tisuće knjiga koje je pročitao (stvarno ne znam kad stigne).

On živi u gradiću u kojem ja radim, a radi u gradu u kojem ja živim pa  se nismo nekoliko godina vidjeli. I sreli smo se neki dan u onom prvom – gradiću. – Ajmo na kavu… – Ajmo…. i tako riječ po riječ…
Uz žubor rječice uz koju smo sjedili rekao je kako mu se prije nekog vremena, u trenutku kad je bio „u gužvi“ (istina, ne znam vrijeme kad ljudi njegove struke nisu pretrpani poslom), dogodilo nešto što mi mora ispričati, s obzirom na dugogodišnje poznanstvo.
Došao mu je čovjek, stranka – kako on reče, i tražio ga malo slobodnog vremena za razgovor u vezi jednog projekta. Poli ga je isprva htio odbiti, objasnivši mu da je pretrpan poslom kao i svi mu suradnici, no čovjek je bio uporan u tome da ga Poli samo sasluša. Predstavio se: – Ja sam Niko… – Ja sam Poli… i tako nakon par idioma ljubaznosti Niko je objasnio što želi, radilo se o stambenoj zgradi s deset stanova i popratnim poslovno-garažnim prostorom u prizemlju. No, imao je jedan uvjet: da se projekt počne izrađivati odmah, a zauzvrat će on platiti sve unaprijed. Poli je odmah bio protiv toga, ima obveze prema investitorima za koje radi pa ne može odmah, a definitivno ne uzima novac unaprijed, nego prvo informativni razgovori, skice pa za to uzima avans itd. itd., da ne duljim. Rekao je Niki da ako želi da mu se na projektu počne raditi odmah, onda mora potražiti nekog drugog projektanta.

I tu nastade tajac. Niko je sjedio u tišini gledajući ispred sebe i malo pomalo, dok je Poliju postajalo sve neugodnije, čovjeku su potekle suze, prvo tiho, a onda uz sve glasniji jecaj. Poli se rasturio, nije znao kud bi – što bi.
Te čaša vode, te hoćete li tabletu za smirenje, te jel’ da zovem nekog…
I, malo pomalo, čovjek se počne otvarati. Veli kako mu je žena prethodne godine bila jamac najboljoj prijateljici, ova odlučila ne plaćati kredit i banka sjela ženi na račun – oko nekih 7.800 kn mjesečno.
Tužili oni sve i sva ali ništa nisu uspjeli, banka čak neće ni njihove nekretnine jer joj je slađi keš bez sudskih zavrzlama oko preuzimanja imovine. Samo su još više love potrošili. Žena se u međuvremenu razboljela. A on, Niko, bolestan je već duže vrijeme, bilo je operacija, terapija i sad su mu nedavno rekli da su prognoze loše i da nema više puno vremena.
Pa je odlučio da digne kredit i na svojoj zemlji koju posjeduje izgradi tu višestambenu zgradu, proda stanove i sav novac uloži na ženin račun, od koje bi se u međuvremenu rastao, tako da joj nitko zbog njega ne bi mogao ništa oduzeti jer ne misli lopovskim bankama vraćati kredit. Nek se sve izjednači – banka njegovoj ženi – on banci. A što se tiče njegovog ugleda ili mogućnosti zatvora – on će ionako biti mrtav tada.

Moj Poli to sluša, gleda, razmišlja…

– Hajde Vi lijepo sada kući, ja ću uzeti vaš predmet ali ne želim pod ovim uvjetima s prijevarom, malo ću se raspitati, nešto odlučiti pa Vi meni dođite prekosutra.

I bi tako. Veli Poli meni kako mu je bilo žao čovjeka ali se svejedno raspitao o toj zemlji za koju mu je čovjek donio papire, o dokazu vlasništva i sl. što već treba. Kako se Poli bavi i nekretninama složio je plan koji izniješe pred Niku onaj dan kad se ovaj opet pojavio u uredu. Poli će preko svog ureda uzeti kredit za građenje koji neće teško dobiti jer se već bavio time i napravit će zgradu veću od planirane pošto je zemljište izuzetno atraktivno. Onda će prodati deset stanova od čega će prihod staviti na Nikin račun, on se neće trebati rastati od žene i povrijediti jadnicu još više, imat će novaca za liječenje vani jer se Poli i o tome raspitao. Ima još nade za Nikino zdravlje, bar da poživi još koju godinu više.
Zapanjeni Niko neće ni čuti za to… pa mu Poli objašnjava da će prihod od ostatka stanova ići i za kredit koji njegova žena umjesto prijateljice mora otplaćivati i za otplatu kredita koji će Poli preko svoje firme podignuti, a bit će tu novaca koje će Poliju ostati kao plaća za sav taj angažman pa čak i neka na mala dobit. On se snalazi u tome stvarno dobro.
I tako povuci-potegni, oni se dogovoriše. Krenu projekti, Poli sve vodi, poteže veze, sve ubrzava. „Da bi reč rekel…“ tako kako kažu ovi tu gdje ja radim i živim.

Zgrada gotova u ekspresnom roku, stanovi se prodaju i prije tehničkog pregleda…

Sjedi moj Poli u svom arhi-fensi uredu.
Kucanje na vratima.
– Da? Naprijed!
– Dobar dan, Vi ste Poli…
– Dobar dan, jesam, izvolite!
– Ovo je za Vas, potpišite tu, molim!
– Evo, evo, što je to?
– Hvala, đenja!
– Doviđenja, doviđenja….što je to? AAAH! AAAHHHH!

***

– Poli… Poli… Što je, što urlaš? Što lupaš?
Pred Polijevim uredom ljudi iz njegove firme. Pokušavaju ući ali nešto se ispriječilo na vratima, ne mogu ih otvoriti. Iznutra se čuje lupnjava, urlanje, bacanje, pogledi mržnje (kako se to može čuti?), vriskovi luđaka…
– Aaarghh! Lopovčine, majku mu… ubit ću, uuuuubit ga!
– Ma koga, tko ti je nažao učinio, tko te prevario, Poli Femme?!? (e da! to mu je onaj drugi nadimak!)
– Niko! Niiikooo! NIIIKOOOO!
– Pa dobro! Nemoj nas zajebavati onda!

(pred vratima se nastavlja tihi razgovor)
– A seronje, stalno nam ispravlja gramatičke greške u postovima i komentarima, a gle – ne zna da se kaže NITKO, a ne NIKO. Mislim, baš je…
– Ajmo mi, nek on luduje, tako je i prošli put kad je dobio pismo od onog… onog… privatnog detektiva… Jana…  Jan Borna, gdje mu ovaj objašnjava da ima dokaze o tome kako vara ljude na cijenama stanova u zgradama koje radi s najjeftinijim materijalima, a prikazuje kao da radi s najskupljim!
– Da ipak pozovemo nekog, hitnu ili… Da, da, policiju trebamo zvati!
– Ma daj, i što da kažemo? Poli Femme je poludio jer ga je ugrozio Nitko! Prevaren, opljačkan, a tko je krivac? Nitko! Pa to je u ovoj zemlji normalno. Nitko se neće odazvat. I božica Pravda se već navikla da se ne osvrće.
– Ajde, idemo radit! Smirit će se gazda Poli Femme! Ima taj love! Baš me briga za njega! Tak i tak nas premalo plaća! A, ne zna on da on mene ne može tak malo platiti koliko ja mogu malo raditi! Baš mi je učinio uslugu kad me zaposlio! Moš mislit!

***

Sjedim sad tu na toj drvenoj klupi i prisjećam se proteklih dana. Prije neki dan kuca mi netko na vrata ureda.
– Da, naprijed!
– Dobar dan, ja sam Niko…
– Štoooo!? Marš, van lopovčino, prevarante, prijateljoubico, ženovaralice, lukavi smutljivče i još svašta… Marš ti onom svom Homeru, Simpsonu ili kako ti se već zove taj dotepenec, njega muljaj, on te je ionako izmislio…
I dum, dum, gur, gur, tras, tras! U duhu filozofije nenasilja uvjerim čovjeka da se sam strmokne po stepenicama. I sad on mene tuži zbog svoje odluke. K’o i one lažljivice što se same raspadnu u kadi ili na stubištu jer su nespretne, a onda podastru tragove po tijelu kao dokaze protiv onih koji ih vole i koji su im htjeli priuštit samo malu, ali trajnu tetovažu kao dar koji su tako i same željele.

***

I sjedim sad tu u tom hodniku, čekam presudu jer sam unesrećio T. N.-a, Totalnog Neznanca do nedavno u ovoj zemlji koji je došao k meni na preporuku Albertovu (ne Alberta – mog pradjede, nego onog drugog – citiram ga: “Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešućuje, nego po onima koje kaže”), da mu objasnim Teoriju apsolutnosti koju sam pomogao složiti trećem Albertu.

Ali o tome ću vam, more bit, imati vremena pisati iz zatvora koji me očito čeka. A zbog shvaćanja principa akcije i reakcije od strane naših sudova samo kako to njima odgovara kad je Viši Interes u pitanju. S obzirom da nisam plakao kad su svi mislili da trebam plakati – KRIV sam!

Nadam se da ću imati pristup internetu tamo gdje me smjeste. Jer ne znam kako ću preživjeti bez njega.
– Sve mi uzmi samo internet ne!

Evo, zovu me!…
Prekidam do daljnjeg…

napisano 15.03.2008.

Ovaj unos je objavljen u s rubova zbilje. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.