Nema puta ispod maske

Blaženi mir parka iza đakovačke katedrale. Samo prolazan lik ušulja se časkom u moju intimu. Tišinu naglasi pokoji cvrkut ptice negdje iznad, ili šum vjetra što češlja krošnje i donese zvon s neba.

I ti neobični parovi buba s crveno-crnim maskama na leđima, beskrilni opančari u vrijeme parenja, spojeni zadcima u simetričnu zajednicu u kojoj se jedan kukac kreće naprijed, a onaj drugi, nazovimo ga cakuk, unatraške. Gledam ih. Kukac ide nekim samo njemu znanim putom. Cakuk ga slijedi, ako se to tako može reći za nekog tko krećući se unatraške prati nekog.
Kad već pomislih kako je neobično jaka vjera ovog drugog u put kojim ide prvi, naiđe ta neobična zajednica na neku prepreku. Tu se kukac počinje malo kolebati pa zastane, što u trenu iskoristi cakuk te odlučivši da postane kukac, preuzme inicijativu i krene naprijed, putem samo njemu ispravnim. I sad, bivši kukac što netom postade cakuk, krene unatraške.
Neko vrijeme bi tako. Dal’ zbog prepreke neke, neodlučnosti, il nečeg trećeg, cakuk zastane, a onaj prvi opet k’o pravi kukac povuče smjerom njemu dragim.
I neko vrijeme bi tako…

Zvoni s katedrale. Četiri tiha i jedan dublji, jači.

Osvrćem se, tražim izvor mirisa, poznatog mirisa, jednog među bezbroj… ali… njegov izvor je udaljen stotinama kilometara…
Kilometri? Il’ su svjetlosne godine u pitanju?
Kome sam ja kukac? Postajem li ikad kukac? Ili sam cakuk vječni? I kad će Nataraja učiniti zadnji korak u svom svemirskom plesu i spustiti nogu na sve ovo?

Razmišljam. To kretanje, taj ples… Nije to ni valcer, ni tango, ni paso double, a ni pass de deux. Ne, ne, nije to ples discipline. Prije bih to nazvao disciplinom kaosa. Teško se može biti svjestan tog kompleksnog kretanja, linije toliko složeno zamršene da i najvještiji matematičari već na početku odustaju pri pokušaju njenog izražavanja formulom. Tog kretanja koje daje privid slobode, kretanja koje samo sebi postane cilj…

A kako na kraju u svemu tome ne vidim neki quid pro quo odnos, pitam se: postoji li uopće cilj? Jer, ako i postoji, sve mi se čini da se do njega stiže tek uz pomoć deus ex machina.

(Zapisi iz rata, 1993. godina)

Ovaj unos je objavljen u iz misli o životu. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.