Usud sa zaleđene ceste

Ne znam sjećate li se kuće na okuci ceste tamo negdje kod Brinja, stare ceste što prolažaše kroz Liku. Bijaše to jedna, nekako najobičnije lijepa, kamena građevina autohtone arhitekture. Divna i davna su to vremena bila kad su se takove kuće gradile.

U njoj življaše čovjek kršan k’o Ličanin, koji uistinu i bijaše Ličanin. Tomo su ga zvali, a bijaše poljoprivrednik, naširoko i nadaleko uspješan i poznat. Nikakvog on straha nemaše. Nit od zemaljskog, nit onostranog. A postao je poznat širom svoje domovine kad se odupro vlastima (tko bi ga znao kojima više) ne davši da mu sruše kuću za vrijeme gradnje te ceste kroz Liku. Trasa, naime, iz nekog razloga bješe projektirana tako da bi prelazila točno preko njegove kuće. Nuđaše oni Tomi u zamjenu drugu zemlju i lijepu svotu novaca, no Tomo je svoju kuću, svoju djedovinu volio k’o oči svoje, a kako je opet bio čovjek na mjestu i od riječi, uspje u svom protivljenju. I kuća se ostade uzdizat ponosno tik do ceste, koja otad, baš na tom mjestu, moraše činiti oštar zavoj.

Tomu su poznavali širom njegovog rodnog kraja i prije tog događaja. Bio je on veseo čovjek i druželjubiv. Pojavljivao se na svim važnim i nevažnim događanjima, veselio, zapjevao bi pa čak i zaigrao kad je bilo prilike za to. Jednog se dana zateče na nekom sajmu gdje je jedna stara žena proricala. Prijatelji Tomini, znajući kako Tomo na to posprdno gleda, nagovoriše ga da je pita za svoju budućnost. I Tomo ne bješe lijen pa sjede pred ženu i pita je ovo, i pita je ono, sve u šali. Na kraju je upita jel’ mu može reć kad će umrijet. Žena ne htje reć, ali Tomo bi tvrdoglav i uporan te na kraju ona popusti. Gleda ona tako smrknuto u karte, grah, kosti, kristale… sve svoje rekvizite propita, pa nevoljko reče Tomi i dan, i mjesec, i godinu smrti. Smije se Tomo, smiju se prijatelji, pa odoše popit nešto u to ime. I zaboraviše oni na to. Prijatelji. Al’ Tomo bogme ne. Kopkalo ga iz dana u dan, sve pomalo pa poviše, kopkalo, svrdlalo… I taj mu je datum postao ožiljak u sjećanju na budućnost.

Život je prolazio pored Tome baš kao i automobili i kamioni podno prozora njegove kuće. Polako, ali sigurno, bližio se i taj dan. Tomo nervozan, jadan, nikom ništa ne govori. I odluči da će taj dan ostati u kući, sve će poslove tako posložiti da nema potrebe za izlaskom. Nije on praznovjeran, ne-daj-bože, al’ oprez je oprez.

Probudi se ujutro Tomo i po prvi put u životu pomisli da mu je žao što ne zna nit jednu molitvu. Dan kao i svaki drugi, ništa posebno. Samo su se ljudi, navikli da ga bar jednom u danu negdje susretnu, u čudu pitali gdje je Tomo. A Tomo nespokojan prati minute kako sipe k’o pijesak kroz prste dok on siguran leži u svojoj kamenoj kući na okuci ceste što gmizaše k’o guja kroz njegov rodni kraj.

Te godine otvorili su veliku pilanu u Gospiću zbog jačanja drvne industrije u tom dijelu zemlje. Veliki kamioni počeše svakodnevno prevoziti ogromne trupce stoljetnih stabala iz tisućljetnih šuma u novu pilanu. I prolazili su oni teški i smrdljivi, drmusajući svakodnevno cestu i sve oko nje, pa i Tominu kuću, i krevet, i tanjure u vitrini, i vodu u vrču, dok je on pomoću izvještačenog smiješka objašnjavao svima oko sebe kako ga to uopće ne smeta.
A smetalo ga. No, ne zbog buke i smrada. Pa bješe Tomo naviknut na svoje ogromne traktore kojima je obrađivao onu silnu zemlju koju je posjedovao. Smetalo ga to zbog nečeg što sam sebi protumačiti nije znao. Često bi se budio znojan iz noćne more u kojoj njegovu kuću napada monstrum Aheron i guta ga zajedno s djedovinom.

Zahladilo je tog dana, tog četvrtka. Vlage je bilo previše u zraku i stvarala se omaglica što se u dodiru s tlom  ledila u tanku koricu. Vozač šlepera bijaše umoran jer je nakon noćne smjene  preuzeo još i dnevnu prekobrojnu.
Boreći se sa snom, kroz sumaglicu, tik prije oštre okuke,ugleda bijele miševe kako se igraju školice nasred ceste. Zbunjen, preneražen, užasnut, čovjek svom snagom stisnu kočnicu. Prikolica kamiona poče se zanositi, vozač ne mogaše više uspostaviti kontrolu i bilo je izgledno da će izletiti zajedno sa svojim monstruoznim vozilom s ceste, točno na okuci koja je bila pred njim. Kroz glavu mu prođe pomisao kako je dobro da je zavoj u ličkoj ravnici pa neće past u neki bezdan.

Što bi s Tomom?
A on je brojeći sate i minute, zasp’o k’o beba i usnio čudan san: sjedi za nekom nepoznatom mu spravom, u budućnosti, i živi priču koju je već sto puta prije čuo, ali kako mu se ne sviđa njen kraj tako odlučuje živjeti svoj.

Ovaj unos je objavljen u s rubova zbilje. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.