Tuneliranje

Gledam kroz staklo umrljano otiscima prstiju.
Brzinom od 120 km/h prolaze: dva polja, sedam brda (šumovita i ne-šumovita), jedna rijeka i tri i pol šume u nizini.
Sve to odjednom stane pri ulasku u tunel.

(Ne vidim pisati. Čekam svjetlo.)

Nebo.
Nakon izlaska iz tunela nestadoše polja, rijeka i tri i pol šume u nizini. Ostadoše brda, šumovita i ne.
I Nebo. Nebo je i prije i poslije tunela isto. Samo nebo. Samonebo.
Samonebeski se oblaci izmijeniše. Oni prije tunela su nestali, ali ih zamijeniše novi.

Staklo.
Staklo također ostaje nepromijenjeno, umrljano je otiscima prstiju i prije tunela i poslije tunela.
I za vrijeme tunela.

Tunel.
Tuneli su zanimljivi.
Kad isključim racio, naizgled kao da prelazim iz prividno poznatog svijeta u neki drugi prividno nepoznati svijet.
Astrofizičari su, siguran sam, zahvaljujući tunelima izmislili crvotočine koje spajaju različite svemire.
Tuneli su vrlo zanimljivi mojem osjetilu vida.
I metafizičarima, također. Na kraju tunela oni uvijek »vide« svjetlo.

(Ja ga vidim i na početku, ako se okrenem i pogledam unatrag.)

Zaplet.
Nameće se pitanje: zašto uopće ulaziti u tunel da bi se vidjelo svjetlo?
Dobro, znam, ne ulazi se u tunel samo zbog toga. Ulazi se i zbog toga da se iz jednog svijeta pređe u drugi.
Opet, nameće se i pretpostavka: možda ne trebam ulaziti u tunel, možda sam stalno u tunelu.

Kulminacija.
Eto, meni život izgleda kao tunel. Dugačak tunel koji prolazi ispod planina, rijeka, mora, svježeg zraka, kroz planete, kroz maglice, kroz vrijeme… Sve je to tu negdje, znam to, siguran sam u to, ali nekako ne vidim to jasno.
Na početku je bilo svjetlo. I na kraju je svjetlo. (Kažu metafizičari)
Između su razni odvojci, odmorišta, liftovi, elevatori, stepenice…
Kretanje u tunelu trebalo bi se kontinuirano odvijati od svjetla na početku do svjetla na kraju. Zaustavljanje je opasno pa stoga nepreporučljivo. Osim na odmorištima. No, s njih se je kasnije otežano vratiti u kontinuitet tuneliranja.
Postoje i pomoćni izlazi za slučaj nezgode i  nemogućnosti daljeg napredovanja k svjetlu na kraju tunela. Zaključujem da ne znam postoji li uistinu razlika između svjetla na kraju tunela i onog do  kojeg se dolazi pomoćnim izlazima. I dolazi li se do svjetla ili se samo ulazi u novi tunel. Također zaključujem da uistinu ne znam postoji li razlika i između svjetla na kraju i onog na početku. Svjetlo s početka mi je poznato, doduše ne baš previše dobro jer je pomalo izblijedilo sjećanje na njega, a ono na kraju mi je totalno nepoznato. Kao i ono do kojeg se dođe pomoćnom izlazom.

Rasplet.
Gledam kroz staklo umrljano otiscima prstiju. Kontinuirano tuneliram.
Razlijeva mi se svjetlost pred očima u crvenu, žutu i zelenu.
Prolaze razna ograničenja, upozorenja, naređenja, određenja, dopuštenja… i natpisi koje je teško uočiti pri brzinama tuneliranja.

Kao na primjer: pomoćni izlaz.

(zapisi sa Južnog puta)

Ovaj unos je objavljen u iz misli o životu. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.