Točka čudesnosti

Točka.
U geometriji, točka je nešto bez dijelova i dimenzija, ali opet nešto za što se treba uhvatiti. Zamišljena granica, izmišljen početak i kraj, a uistinu i nešto određeno u prostoru. Niz točaka može tvoriti pravac, isto tako zamišljenu ili izmišljenu liniju koja ima svoj smjer i položaj.
Na kraju rečenice točka je pravopisni znak, interpuncija kojim se označava kraj jedne cjeline. Ili razgodak. Ona koja rastavlja jednu cjelinu na više njih.
Na slovu ‘i’ ona je točka određenja (A.G. Matoš, Pečalba: ‘Okovratnik mu tako sniježan i visok, da nad tijelom stoji glava kao točka nad i.’).
Kao metafora, točka je nešto malo, nepoznato (Silvije Strahimir Kranjčević, Izabrane pjesme: ‘ Na obzorju c’jelu tek se točka crni…’), ili neko odredište, određeno mjesto (August Šenoa, Karanfil s pjesnikova groba: ‘Samo jednu točku groblja upamtih živo — Prešernov grob.’), ili mjesto nedoumice (Ksaver Šandor Gjalski, Janko Borislavić: ‘Razigrana mašta u bolnoj mu duši stvarala nov poseban svijet u kojem mu se i živci i krv uzrujavaše, pa bi kao u vrućici plamenim obrazima i rastvorenim sjajnim očima zurio po čitave sate u istu praznu točku.’), ili nešto vrijedno divljenja (Eugen Kumičić, Začuđeni svatovi: ‘… u cijeloj onoj slici tužna i samotna predjela bijaše Marija najdivnija točka.’) itd. itd… (tj. – tri točke, trotočje)

Dan prvi: (vid’ vraga – dvotočje)
Stojim na vrhu točke.
Preda mnom je put. Nepoznat. Put do iduće točke. Hoću li ga znati, moći prijeći?

Dan drugi:
Začudi me ponekad kako mi neke normalne pojavnosti u životu izgledaju čudno.
Krećem se  putem od prethodne točke. Iduća točka je ispred mene. Uskoro slijedi dolazak do nje. Izgleda mi tako nepoznata, čudna.

Dan treći:
Stojim na vrhu točke.
Percipiram čudesnost. Čudesnost iz čudnosti. Točka u kojoj se nalazim postaje stvarnost. Postaje poznatost. Okrećem se i gledam put kojim sam došao do nje. Izgleda mi poznat, no čudnovat. Jesam li ja taj koji ga je prešao?

Dan četvti:
Krećem se prethodno uočenim putem. Ne razmišljam o njegovoj poznatosti i čudnovatosti. Preda mnom je točka. Znam da jest, mada je ne vidim, ona je nešto bez dijelova i dimenzija, ona je nešto što postoji tek kad stanem na njen vrh. Nepoznata mi je, ali nije čudna. Ne znam je li čudesna, ali znam da mi je zanimljiva.

Dan peti:

Ovaj unos je objavljen u iz misli o životu. Bookmarkirajte stalnu vezu.

5 odgovora na Točka čudesnosti

  1. Čini se da nema načina da Vam pošaljem e-mail. Napisati ću stoga ovdje, a Vi možete obrisati kad pročitate. Kompozicija ovog zapisa podsjetila me na onu (moje) priče ‘Poljubac’. Pitala sam se i ranije, ne prođu li spisatelji u tom ‘pobratimstvu duša u svemiru’ neke iste točke, susrete s istim pitanjima, nekim nezaobilaznim istim temama, na vlastite načine… Hvala Vam na prekrasnom opisu (kod linka) mojega pisanja koji predstavlja velik kompliment za mene, a opet ga ne mogu odbiti jer je odveć istinit. Nekako sve više stječem uvjerenje da je to priroda riječi, da se međusobno prepliću i da u tome ogromnom tkanju svaki spisatelj pronalazi dodirne točke svojih spisateljskih niti sa drugima…

    • bornaija napisao:

      Odgovorio bih u skladu s tekstom, dakle geometrijski.
      I ne toliko Vama, koliko sebi. U biti, pokušao bih, potaknut Vašim komentarom, staviti crno na bijelo niz misaonih linija koje bih, nekad prije, perom i tušem pretvarao u crteže.

      Svaka individua ima svoj pravac. Nit se zna gdje počinje, nit gdje završava. I to nije bitno, kao ni kad je taj započeo ni kad će završiti. Bitnije je… ali to je neka druga priča.

      Neki se pravci prostiru jedan mimo drugog u prostoru, nemaju dodirnih točaka, niti istoga smjera.
      Neki se pravci prostru jedan uz drugog, vode paralelno odnekle donekle, ali se nikad ne dotaknu. Imaju isti smjer, ali ne i dodirnih točaka. Tek možda tamo negdje, tamo u beskonačnosti.
      Opet, neki od njih se dotaknu, gotovo preklope, i tako budu kao jedan pravac. No, to je nemoguće, to da dvije individualnosti koje imaju svoje vlastite točke određenja i svoj vlastiti smjer, budu određene samo jednim, istim pravcem. Uistinu je lijepo ako dalje nastave paralelno dotaknuti jer tako mogu formirati ravninu, dakle neku novu dimenziju. Ali to mogu i oni paralelni pravci koji se ne dotiču.
      Neki se pravci jednostavno presjeku u jednoj točki, dakle imaju samo jednu točku zajedničku. Jedan se pravac može beskonačno mnogo puta presjeći s drugim pravcima koji nemaju isti smjer kao i on. I zanimljivo je da baš takvo doticanje, baš takav odnos među pravcima stvara opet novu dimenziju, određuje novi prostor.
      Zgodna je pomisao da su pravci zapravo kružnice beskonačnog promjera i da svi, baš svi imaju jednu zajedničku točku, koju nikad ne dodirnu – središte te kružnice. I tu se (opet) pojavljuje neka nova dimenzija, meni još podosta mutna.

  2. [Pomišljala sam bila da su slike Vaše…]
    Ove su me Vaše misli podsjetile na knjigu Daniela Kehlmanna ‘Mjerenje svijeta’, kada Gauss posjećuje Kanta: ‘Prigušenim glasom objasnio je razlog svoga dolaska. Ima zamisli koje još nikome nije mogao povjeriti. Naime, čini se da euklidovski prostor nije, kao što se tvrdi u KRITICI ČISTOGA UMA, oblik samog našeg poimanja, nego prije fikcija, lijep san. Stvarnost je veoma jezovita: tvrdnju da se dvije zadane paralele nikada ne dodiruju nikada nitko nije dokazao, ni Euklid ni netko drugi. No to nije nimalo očito kao što se uvijek smatralao! On, Gauss, sada pretpostavlja da ta tvrdnja nije točna. Možda paralele uopće ne postoje. Možda prostor čak dopušta i to da se, ako imamo liniju i točku pokraj nje, kroz tu točku povuče beskonačno mnogo različitih paralela. Samo je jedno sigurno: prostor je nabran, zakrivljen i veoma neobičan.’
    To sa središtem kružnice ima smisla – ja sam uvjerenja da glede kružnice postoji zabluda – ona nema središnju točku, nego četiri središnje točke koje joj određuju jediničnu kvadratnu mjeru (a time i kutnu mjeru), a koje odgovaraju jediničnom središtu odgovarajuće sfere. Tako ta nedodirnuta ‘točka’ pripada sferi, a ne kružnici, predstavljajući pomalo paradoksalni prijelaz iz dimenzije u dimenziju…

    • bornaija napisao:

      Još jedna zanimljiva knjiga na popisu. Hvala.

      Kanta bih svakako trebao posjetiti, ali prije toga i upoznati. S Euklidom bih nešto i mogao prozboriti, i svakako bih mu rekao da mu se ta njegova dva paralelna pravca sijeku u točki beskonačnosti, da ja to znam, jer ‘vidim’ je, ali da beskonačno dugo moram hoditi do nje da bih je dohvatio, na što bi mi on rekao da ta točka ne postoji, a ja njemu da ne postoji ni jedna točka, da ne postoji ni on, ni taj njegov prostor, ni ovaj komentar, da je to sve samo moja misao… I kao što rekoh: tu se (opet) pojavljuje neka nova dimenzija, meni još podosta mutna. I bez obzira što prihvaćam tu ‘nepostojeću’ točku u beskonačnosti, sigurniji sam s nekom njenom dimenzijom pa makar i infinitezimalnom.

      Zapravo, ja volim tvrdnju da je prostor vrlo neobičan. Izuzetno neobičan, dapače. Volim onu pomisao (nečiju) kako mi izgledamo bićima koja obitavaju u dvodimenzionalnom prostoru. Što oni vide od nas? Samo otisak stopala? Ne vide nas, ali nas osjećaju? Razmišljaju o nečem ili nekom u svojem svijetu što ostavlja nekakve dokaze o svojem postojanju, no uporno se ne želi manifestirati tako da ga oni vide? Možda imaju i neku religiju, vjerovanje u vezi s tim.

      A kakve mi to otiske vidimo? Naša čula, saznanja, kretanja itd. su vezana za trodimenzionalni prostor, manje-više jasan onima koji su ga svjesni. Naše misli, naši osjećaji, ljubav, život i svi ti ‘poznati’, a opet neodređeni pojmovi – jesu li oni otisci, tragovi iz dimenzija koje ne poznajemo?
      Pobratimstvo lica u svemiru, ili kako Vi lijepo kažete – duša, jel to ‘viša’ dimenzija? A naše su misli, i same po sebi jedna od dimenzija, onda otisak te ‘više’ dimenzije. A riječi opet otisak neke njima više dimenzije (misaone?). Ja ću biti hrabar, s tendencijom ka oholosti, i reći: da, naše misli, naša iskustva, naši osjećaji, naše riječi – sve su to otisci. Otisci nas samih iz neke ili nekih drugih dimenzija.
      Ja sam izabrao ‘Točku’ kao otisak onog što imam i pokušavam saznati što je to, pitajući se pri tom smijem li reći da nešto imam ako ne znam što je to. Točka kao materijalizirani dio onog čudnovatog, bezobličnog, nevidljivog, a tako prisutnog u ravnini u kojoj obitujem. Čitajući vaš tekst, vidim poljubac kao otisak onog nečeg čudesnog, neobjašnjivog, a tako prisutnog u dimenziji koju zovemo postojanje. Pretočio sam misli u riječi na sličan način kao i Vi u Vašoj priči ‘Poljubac’. Uzeo sam papir i narisao obrise onoga što vidim, na način koji znam, ali usto sam tome docrtao dimenziju koju ne poznajem, ali je maštam.

      Usput budi rečeno, kružnica stvarno ne može biti određena jednom točkom. A na Vaše zapažanje o četiri središta, pomišljam na kružnicu koja bezvremeno rotira oko sva četiri, u svim mogućim smjerovima. Zanimljiva dimenzija.

  3. Olakšanje je znati da netko o tome promišlja, a da to ne moram biti ja 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.