Pun, prepun ljubavi koja nikome ne pripada

Jutro je. Mada to uopće nije bitno. Možda je i podne. Vrijeme koje pripada nekom danu koji pripada nekoj godini… Hodam stazom koja nikome ne pripada dok mi pod nogama škripi šljunak koji pripada stazi po kojoj se gazi.

Ususret mi dolazi crni pas koji očito nikome ne pripada s bijelim šapama koje definitivno pripadaju njemu. Maše repom. Svojim. Ja stanem i gledam ga. Ne mašem repom, samo pružim polako ruku prema njemu. Pas, crni, s bijelim šapama, veselo poskoči, prednjim šapama obgrli moju nogu i stražnjicom počne raditi “one” pokrete, naprijed-nazad. Pun ljubavi prema jadnom biću, nasmiješim se i objasnim mu:
– Vidi mali, nisam ja taj kojeg trebaš! Idi, hajde – traži si družicu koja ti pripada. –
Pogladim ga po glavi i pokušam izvući nogu koja meni pripada. Ne ide. Jako vučem. Ne ide. Jače! Ne ide! Najjače. Uspijevam, kao djed, baka i ostali s repom. Ali pas i dalje navaljuje. Ja trčim. Srećom izvježban sam, u kondiciji, i bježim mu.

Nastavljam dalje ničijom stazom. Šušti lišće koje nikom ne pripada. Volim taj zvuk. Na granama ptice. Gledaju me, ja im mašem. Milina u meni.
Ptica zvana kos koja nikome ne pripada slijeće na rame koje pripada meni. Ne mogu vjerovati! Ptica kljunom počinje kopkati po mojem uhu. Smijem se razdragano i pokušavam izmaknuti – drago mi je što me ptica voli, ali osjećaj da kopka kljunom po meni ne oduševljava me. Na suprotno rame koje isto pripada meni slijeće druga ptica koja nikome ne pripada, ne znam ni koje je vrste. Nos koji pripada meni postaje objekt njenih stremljenja. Kopkala bi, a ja ne dam. Treća ptica slijeće na tjeme koje pripada glavi koja pripada meni… četvrta… peta… prepun ptica jurim prema obližnjoj šikari… Sve to gleda proćelavi gospodin povelikog trbuha u crnom odijelu, maše i viče: ‘JAH!’ pa staje iza kamere i snima.

Prekriven slojem čičaka, trnja, lišća i svačega što nikome ne pripada, izlazim oslobođen ptica. U daljini nazirem lik. Kome li pripada? Nadam se… Ubrzavam korak ne bih li što prije saznao.

Nazire se lik koji pripada tebi. Konačno, ah konačno! Na sebi imaš prozirnu spavačicu. Vidim ti meka ramena, čvrste grudi, vitak struk, bokove, oblu stražnjicu, duga topla bedra… sve to pripada tebi, a ja bih da pripadne meni. Prilazim sa žarom u očima koje pripadaju meni, čini mi se da mi slina curi iz jednog kutka ustiju…

Začuh zvuk, još prije, ali ne obratih pažnju. Sad je jači, bliži. Podsjeća me na nešto… pa to je topot! Okrećem se i ugledam ga. Crni konj juri prema meni, veselo njiska i propinje se. Sve što pripada njemu se vidi! O da, konj je to, pastuh čak!

Gledam tvoj lik kako prolazi, ti mi nasmiješena mašeš. Naramenica ti je spuznula s jednog ramena. Htio bih je popraviti, ali moram juriti.

Trčim sve brže i brže, ne vidim kraja… promet je gust, a sunce je na suprotnoj strani ulice. Na pamet mi pada odlazak u noć koja neće nikome pripasti…

Pouka: Život je jurnjava kad si prepun ljubavi koja nikome ne pripada!

Ovaj unos je objavljen u s rubova zbilje. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.