Oči širom zatvorene

Bio je jučer težak neki dan. Tmurno vrijeme i neraspoloženost. Nedostajala mi je priroda pa sam ipak odlučio otići k njoj. U podne. I mislio sam – Ostat ću prespavati u nekom planinarskom skloništu, u vreći. Ujutro ću ravno na posao. Neobrijan, izgužvan, nepočešljan… kao i uvijek.

Volim tu vožnju do planina: svega dvadesetak kilometara auto ceste, ostalo zavojita, ali ugodna cesta kroz klance, uz rječicu i šumu. Opušta me.
Neobična mi se stvar desila jučer na tom putu. Tamo kod tri graba vidio sam Vladimira kako stoji pored puta i maše govoreći mi nešto. Htjedoh se zaustaviti, ali on je u trenu nestao. Ništa mi nije bilo jasno, no kako se neka izmaglica spustila i vidljivost je oslabila, odlučio sam nastaviti dalje. Sjetio sam se svoje ljutnje prethodne noći. Neprospavane. Noći, ne ljutnje. Istočasno se pojavilo lijepo lice pred mojim očima.

– Otvori oči, dragi! – naredilo je ne otvarajući usta.

– Pa otvorene su – rekoh.

– Ne, stvarno ih otvori, odmah, sada! – vikalo je lice i dalje ne otvarajući usta.

Lice je nestalo. Umjesto njega ugledao sam ispred sebe šleper s upaljenim dugim svjetlima, a umjesto glasa začuo gromoglasnu sirenu.

– Zašto kamion juri prema meni u mojoj voznoj traci? – pomislio sam.

– Ne, ja sam u njegovoj – odgovorio sam si, sve u mikrodjeliću sekunde i skrenuo naglo lijevo, izvan ceste. Srećom, bilo je ravno.

Ostao sam sjediti zbunjen. Čovjek-vozač je zaustavio kamion dvadesetak metara iza mene i došao do automobila.

– Jesdobročovječe, a? Ajesidobrosi, boguhvala! Štajebilo, smantalotea? Bogamijes, smantalote. Skoropogine, jado! – ispitivao je i odgovarao istovremeno nakon što me je dobro pogledao, vjerojatno misleći kako su ‘godine u pitanju’.

– Ne, zaspao sam – rekoh iskreno.

– Upobieladana? Paboljebitibilodaspavašnoćuumistodalumpuješ, utvojimgodnama! – reče i ode ljutit.

Znao sam da će na kraju ipak godine biti u pitanju. Ali bio sam mu uistinu zahvalan. Na kraju, nije radio nikakvih problema oko mojeg (ne)ponašanja na cesti.
Kroz poluotvoreni prozor vikao sam za njim riječi zahvale jer nisam mogao ustati sa sjedala. Nešto me je držalo čvrsto prikovanog za njega, a nisam bio ni vezan. Čovjek-vozač je ušao u kamion i pokrenuo ga. Vidjeh u retrovizoru kako se smanjuje krećući se naprijed, svojim putem. Ja sam i dalje sjedio razmišljajući u suprotnom smjeru. Očima širom otvorenim. Pitao sam se bih li ih otvorio prije ili kasnije da se pred njima pojavilo neko drugo lice.

Gdje je nestao Vladimir?

Ovaj unos je objavljen u s rubova zbilje. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.