Prolazno pripadanje

Neki sam dan, ugledavši brda ispod kojih upravo prolazim, s istog ovog mjesta na kojem sam sad, pomislio kako je ove godine jaka zima bila dosta kasno pa je to razlog zašto još nije zazelenilo u ovim našim krajevima.

A sad, kao da me netko odlamio mokrom krpom pa me probudio iz dubokog sna. Gledam i ne mogu se načuditi – gdje sam bio, što sam radio? Sve, baš sve je zeleno! Grad i selo, polje, gaj! I brda! I to kako zelena. Svijetlozelena. Tamnozelena. Plavozelena. Žutozelena. Sivozelena. Zelenozelena.

Još sam, mislim ovog ili predovog vikenda, ma nije bitno vrijeme, hodao i hodao, razmišljao i razmišljao, pa opet hodao, pa razmišljao… Pa sjeo na klupu usred nepoznate nezelene šume u koju me netko stavio u svojoj priči koju piše ili nedajbože priča djetetu prije spavanja, izvadio povijesno znamenitu bilježnicu za zabilješke koju korišćahu Vincent van Gogh, Pablo Picasso, Ernest Hemingway, Bruce Chatwin i drugi glasoviti te krenuo u nju zapisivati:

Hodam stazom, pod nogama mi šušti lišće koje nikome ne pripada.
Sagnem se i uzmem jedan list na kojem se još vide tragovi klorofila.
Okrećući ga u ruci, gledam kako ga je jesen, koja mu je umjesto crnila smrti donijela boje, promijenila.
– Mogu li ti pripadati? – upita me list.
– Ne pripadaš li ti stablu na kojem si zelenio proteklo ljeto? – protupitanjem ću ja.
– Ono me odbacilo, sad ne pripadam nikome… – otužno prošapće.
– Ajd može! – rečem mu i u tom trenu zapuše vjetar i podigne istovremeno stotine i stotine  listova u zrak.
– Možemo li ti pripadati?… možemo li ti pripadati?… možemo li ti pripadati?… – uzvikaše se glasovima sličnim onim u likova iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić.
– Ehaj, društvo moje! – shvatih ja – Možete vi pripadati meni, možete i ovoj zemlji pod ovim stablom na kojem ste rasli ako želite, a ako ne, možete se pustiti vjetru da vas nosi u neku Negdjezemsku pa tamo naći nekog za pripadanje. Na vama je da odlučite. Ja znam gdje pripadam. Tamo odakle sam došao.
I poskočih snažno, lagan, te se uhvatih za vjetar – nosač duša, da me ponese u maglicu s Izvora Svega i Svakog u kojoj me čeka moje mjesto za pripadanje.

Iznenada, snažni nalet vjetra iščupa mi list papira iz bilježnice i ponese ga put nebesa. Pratio sam ga pogledom dugo, sve dok od njega nije ostala ni nestvarna točkica, i pomislio kako će sad pripasti nekom drugom.

Buljeći začuđen i dalje u ta prezazeljena brda, začujem sitan zvuk. Osvrnem se. Ništa. Zvuk se ponovi, samo malo krupnije. Dvaput se osvrnem i dvaput ništa. Onda me odalami u desno uho najkrupniji zvuk pa se sjetih da mi je ono podrhtavanje na desnom bedru od mobitela, a ne od parkinsa. (Ili od pelikana? Ma ne, ja koristim rotring!)
Izvadim ga oprezno, i u 16:05:55 ugledam novu poruku: upravo ste objavili post o listovima koji nikom ne pripadaju na blogu ‘Budi promjena’ koji pripada Vama.

Pripadanje vremenu je doista jedna teško shvatljiva dimenzija.

Ovaj unos je objavljen u s rubova zbilje. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.