Bljeskovi u polumraku

Pokušavajući izbjeći miris jorgovana koji me napada sa svih strana Lijepe naše, osim možda s onih pustih otoka s kojih ljudi odlaze u potrazi za jorgovanima, odlučih ostati iza zatvorenih prozora i vrata. Usput, trebalo je srediti zaostale poslove, pa su se uzroci sreli s posljedicama u prostoriji zvanoj – okolnost. Prekopavajući ‘arhivu’ po kompjutoru, nađoh jedan stari tekst s oznakom ‘stroga tajna’, o neobičnim aktivnostima uočenim jednog prosinca prošlog desetljeća. Iste sam zbog prirode posla morao zabilježiti jer su ih izazvala dva lika, najvjerojatnije pridošlice iz svemira. Uzgred da se zna, taj dvojac je prošli vikend proveo zajedno, mada to nije bilo zabilježeno u intergalaktičkom planeru, te su se sve vrijeme veselo ponašali nabrijavajući njihovo prijevozno sredstvo. Informacija je iz prve ruke, dakle – 100% točna. Zapis sam objavio, isključivo zbog sigurnosnih razloga, kao igrokaz, u svakom slučaju bezazleno djelce za koje nitko neće nikad posumnjati da bi moglo biti širok izvor izuzetno važnih podataka.

16. prosinca, 2008.

Dani su postali izuzetno kratki. Prekratki. Toliko kratki da sam između jutarnjeg i večernjeg četkanja zubiju stizao pojesti samo tri obroka. Morao sam sve važne poslove dovršavati kod kuće.

Sjedio sam za kompjutorom i pisao o utjecaju pritiska palca na veliku tipku razmaknicu što kućno radno mjestouzrokuje pomak za jedno prazno mjesto udesno. Razmišljao sam o tome kako to primijeniti na običan život. Recimo, ljudi stoje, sjede, leže u redovima pred šalterima, blagajnama i sl.; kad službenici/blagajnici završe posao s nekom strankom, samo pritisnu razmaknicu i hop! – nova stranka iz reda stane pred šalter/blagajnu! Ljudi ne bi tada trebali brinuti o tome gura li se netko, ubacuje, šverca… mirno bi čitali knjigu, npr. najnovije djelo ne tako mlade ženske osobe koja piše, gđe. Schneeweißchen Farenheit, potpuno se predano mogli prepustiti zaobljenjima na krajevima stranica koje vode u sve novije i novije vrle svjetove… ma, sve bi išlo kako treba. A i ljude bi se moglo lako po abecedi složiti. Npr… a ne, ne!!! Pa neću ja ovdje odati svoj izum! Ajmo dalje…

polumrakU kući je vladala tišina. Mir. Polumrak. Prerano nastali polumrak. Baš htjedoh napisati „E…“ kad li se lijevo od mene otvori prostor-vremenski procijep… i naglo zatvori! Pogledah, lagano uplašen (tek toliko koliko treba za slanje poruke nadbubrežnoj žlijezdi da iz svoje srži izluči dovoljno adrenalina za osposobljavanje obrambenog sustava), prema mjestu gdje se pomak najjače osjetio.

Ništa posebno nisam primijetio osim… kao da je nešto nedostajalo, iscurilo, dezintegriralo se; neki dio prostora je ostao „prazniji“, da se tako izrazim, ali nikako nisam uspijevao otkriti u čemu je razlika. Gdje li mi je mikrohop?

Netom, krajičkom izvježbanog oka Jedinstvenog agenta za teško objašnjive pojave, bljeskoviprimijetih iz susjedne prostorije – blijesak! Bljesnulo je, a desetinku sekunde kasnije začuo se tih, pretih zvuk „zl_k“, čujan samo mome izvježbanom uhu Jedinstvenog agenta za teško objašnjive pojave.

Ustavši hitro i nečujno poput mačke krenuh u istragu. Prvi trag na mom putu bio je svjetlosni oblačić vidljiv samo mojem oku Jedinst… (ok, ok, neću više ponavljati), obavijen oko hrpe voća u posudi. I stalno taj osjećaj pomicanja prostor-vremena oko mene; malko neugodno, osjećaj da se u tvojoj blizini kreće nešto ili netko na koga bi trebao imati utjecaj, a nemaš. Hmmm… Brzina te pojave je nemjerljiva… ma nema tu ni brzine… to nešto ili netko; jednostavno se pojavljuje sad tu, sad tamo. Ili još bolje: istovremeno može biti i ovdje i ondje!

bananeeeeUf… nije lako biti JAZTOP (pretpostavljam da ne moram objašnjavati tu skraćenicu, pa valjda su već svi naučili na što se ona odnosi). Dok se u tišini polumraka pokušavah odlučiti za bananu ili mandarinu iznenadi me novi sijev i odmah zatim onaj tih, pretih zvuk – zl_k! Prokletstvo! Nevoljko, ali žurno, napustih napola oguljenu bananu i glatko bez zvuka kliznuh na tamniju stranu polumraka. Znao sam otprije da su blijesci posljedica naglih otvaranja prostor-vremenskog procijepa te da tu pojavu izaziva biće svojim preskakanjem iz jedne u drugu zonu sumraka. A ja ga mogu pratiti jedino krećući se zonama polumraka. Skačući iz one svjetlije na onu tamniju stranu. I tu leži moj problem! Jer da bih skočio na tamniju stranu moram se svaki put vratiti na svjetliju. Nije teško pogoditi da je taj moj nedostatak posjetitelj/ljica iskoristio, u trenu se pojavio, snimio situaciju i hop! opet nestao! U mojoj je moći bilo jedino pratiti blijeskovne otiske što su neko vrijeme lebdjeli u prostoru meni dostupnom.

Mnogo je kišnih kapi kliznulo niz stakla naših prozora za vrijeme u kojem sam proučavao zadnjtragovie svjetlosne detalje, kad u susjednoj prostoriji – opet blijesak! Ali i opet novi trag! Nevidljivi/va je ovaj put ostavio izuzetno važan detaljotisak! Taj otisak mi je o njemu/njoj mnogo rekao: on/ona obožava detalje! No, ovaj detalj je po nečem bio nadasve poseban i važan: otkrio mi je da se ne radi o „njoj“, nego o „njemu“! Ovaj njegov svjetlosni otisak zabilježio je mrlju na površini nekog dijela namještaja. E, da je riječ o „njoj“, ona mrlju ne bi snimila nego bi je očistila prije nego je itko vidi… „on“, naravno, zabilježivši mrlju ode dalje. Tipično muško!mrlja

Prejak zvuk iz naglo uključenog aparata “za gledanje u daljinu, a da se iz fotelje pomaknuti ne treba“, tzv. zvonkodalekovidnika, naprosto me iščupao iz uronjenosti u posvemašnje proučavanje zadnjeg otiska prostorno-vremenskog skoka. Pojurih fenomenalnom hitrošću JAZTOP-a u prostoriju gdje se aparat nalazio, ali sve što uspjeh zapaziti bili su likovi u maglici fotona. djed mraz

Istovremeno novi sijev, novi otisak… već sam bio pomalo umoran… ona napola oguljena banana bila je tako daleko sad; nije bilo druge no smoći snage za daljnju istragu. Smotreno šuljanje je nastavljeno u kombinaciji sa zvjeranjem lijevo-desno i gore-dolje… i odjednom „vidjeh stvari u koje vi ljudi ne bi povjerovali… napadnute brodove u vatri na obodu Oriona… promatrao sam C-zrake kako svjetlucaju u mraku blizu Tannhäuserovih vrata… svi ti trenuci bit će izgubljeni u vremenu, kao suze na kiši…“ – O da! Bili bi izgubljeni da ne postoje ti svjetlosni otisci, ti čuvari, ti hibernatori prostor-vremena koje koristi objekt mojeg lova po kući!

U međuvremenu, dok ja ponavljah tekst jednog od najboljih ZF filmova u povijesti kinematografije, u bliskom mi okružju nastavljala se drama. Alienus domesticus se osilio. Sjevovi su bili sve učestaliji. No, time se i količina svjetlosnih otisaka u prostor-vremenu povećala uzrokujući neumitno približavanje goluždrave istine.

paraleleI onda… još jedno otkriće, još jedna slabost spodobe koja je poremetila ritam dodirivanja tipaka moje tipkovnice ugleda svjetlo štedne žarulje iz noćne svjetiljke! Uvidjeh u novom otisku njegovu sklonost paralelama. O da, da! to mi je već jaaaaako poznato… to podsjeća na… na poznatog malog…

Krajičkom oka pogledah kroz prozor, kad tamo – O ne, ne! Ne, ne, to nije istina! Oni su tu… tu oko nas! Znači da su današnje vijesti s radija konačno bile istinite! Izvana su me gledale užarene „oči“ JR-a (čitaj: đej-ara) – očiti dokaz postojanja onog drugog, vanjskog svijeta, sivog i tmurnog te potvrda mojeg zaključka o sve kraćim i kraćim danima.alien u zagrebu
Zavapih, dok mi suze nadiraše na oči: „Sunca, sunca gospodaru, ne vidjesmo davno sunca!“ A JR (čitaj: đej-ar) odgovori pjevajući prodorno u Cmol-ljestvici: „Ki-klooooopu rajoooooo, Ki-klooooopu treeeeeeebam!“

I pomislih: „Gotovo je, sad će me spaliti na 451° Farenheita (232,78°Celzijusa), alien u sumrakutemperaturi na kojoj se pali ono djelo vražje, ona skupina većeg broja listova ispunjenih slovima…“, bljeeeskad li bljesnu pored mene, zacrni mi se pred očima i samo za tisućiti djelić sekunde ugledah lik nekako poznat, jako poznat, poznatiji, naj-poznatiji… i nastane mrak bez imalo polu.

Bljesk-bljesk… zl_k-zl_k… sjev-sjev… zl_k-zl_k… periodički mi se u glavi ponavljala ista slika – isti zvuk. I pitanja. Prvo pitanje: Gdje li sam? Drugo pitanje: Tko li sam?? Treće pitanje: S kim li sam??? Četvrto, i zadnje: Zašto li sam???? – Bila su to pitanja na koja malo tko može ne odgovoriti bez veze pa sam ih zasad naumio ostaviti otvorenima.

fotićKroz izmaglicu nastalu sudaranjem fotona s mojim očima, nazreh stvarčicu nestalu s mjesta na kojem je sve počelo. Onaj „prazniji“ prostor postao je opet cjelovit. Na mjestu „praznine“ sad se opet nalazio hvatač svjetlosnih otisaka, čuvar prostor-vremena… Naravno, odmah sam ga uzeo u ruke da naposljetku riješim zagonetku tajanstvenih blijesaka. Izvadih flash-karticu iz njegovog kućišta, stavih je u SD utor i pokrenuh software za pregledavanje fotografija.

Prva od njih bila je:

ean was here

~ happy end ~

Fotografije snimio: Ean Miritelj – 3g i 4mj star

Fotografije obradio: Rob&Jan Bros.

Tekst čitao: Robijan

Odabrao: Große Bruder (niste valjda mislili da je Đelo H.?)

Ovaj unos je objavljen u čuvari srca. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.