Ubijanje nokturna

Na kraju svega, kad rezimiram, o ratu definitivno nisam znao ni mogao pisati.
Tu i tamo bi mi u nekim depresivnim stanjima izletio neki stih pa nastala pjesma, ali to je bilo sve. Ono ostalo što bih napisao zvučalo bi mi nestvarno, nespretno i neuvjerljivo. I ponižavajuće.

Ovu pjesmu pišem godinama. Zapravo, to nije trebala biti pjesma, nego priča. Ne priča o prevarama i lažima političara na vlasti, ne priča o kamionima s kojih su se skidale oznake, tablice, o skeli za koju se nije znalo može li prenijeti taj teret na sebi preko rijeke, ne priča o ljudima koji nisu znali kuda idu, ali su išli, o ljudima koji nisu znali gdje su, a ostali su.
To je trebala biti istinita priča o strahu, ne strahu od smrti, nego strahu od života, strahu od onoga što ljudsko biće može postati, strahu od toga čemu krhak um i srce moraju biti svjedoci. Priča, ne o poremećaju pri kojem svakodnevni, prirodni i poznati sadržaji postaju neuobičajeni, neprirodni te sasvim nepoznati, već o onom poremećaju kad neprirodno i neprihvatljivo postane nešto uobičajeno i općeprihvatljivo.
Prirodan mir samog početka jednog dana postao je pakleni nemir uslijed okolnosti, opuštajući zvukovi prirode postali su uznemirujuća buka, pejzaž kojeg bi svatko poželio sanjati iz noći u noć pretvorio se u najgoru noćnu moru i ništa, baš ništa više nije bilo isto.

Trebala je biti priča, a nastala je pjesma o trenutku koji je postao vječnost.

Dugo vremena trajala je nedoumica – kako sve to izraziti?
Stotine i stotine pokušaja, i ništa. Tek jedne večeri, pred sam ulazak u zemlju snova, bljesne zračak iz podsvijesti – Matoš!
Pa tko je drugi znao bolje od njega kako dodir s prirodom nikad nije potrebniji nego u tuzi? Tko je bolje od njega pokazao shvaćanje ukupnosti onoga što se voli, a što se na kraju mora ostaviti? Tko je budnije od njega mogao osluškivati lupanje bata s crkvenog tornja, nadlajavanje lokalnih pasa, huk vlaka koji prolazi, i prolazi, i još kroz sve to čuti sitno cvrčanje s obližnje krošnje?
Pa možda, poslije njega, Ujević, Šop, Parun,… Ili prije njega Baudelaire… Ili možda njegov suvremenik Rilke?
Da, ali… zračak iz podsvijesti izletio je u svijest kao Notturno. I samo zato što uviđam da konačno treba stati – kradem Matošu stihove i otpuštam ono što ne znam izraziti, na jedini mogući – ovaj način:

Skela na Savi, nokat u urni, nokturno u-bih

Hladan zrak; mir na rijeci; zóran
zôr pred zoru;
Gutljaj ljute – okus grk i tvȏran
mòri mi mȍru.

Voden brbot ledno brenči, óran
zbor za pokoru;
Mračne misli kuju krik pródōran,
Svod da zaoru.

S lišća kapa strah,
skraćuje se dah,
crn pȍt curi ispod avet-lica.

Mȁrš mrtvaca, puč,
plamti smrtna luč:
ispred skele otvara se kmica.

(Sikirevci 1992.)

Ovaj unos je objavljen u glas pripovjedača. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.