Potpuri prošlosti

Putnik

“Krećem se jednoliko pravocrtno po cesti koja u daljini nestaje u magli. Iznad blješti sunce.”
To je nekakav metaforički pogled u budućnost?
Ne, zapravo ne – to je fikcija stvorena trenutačnim osjećajem na određenom mjestu u određeno vrijeme.
Ne, nije ni to. To je kontemplacija na život oko mene.
A što je sa životom u meni?
Tu bi bolje legla ona Petra Preradovića:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze…

Zato, miruj, miruj srce moje… rekao bi isti pjesnik.

Voćnjak

Stari se srebrni naduvenko opet počinje smiješiti, drugi put ovoga kalendarskog mjeseca. Razlijeva se po površinama lokvica koje su ostale nakon kratkotrajne kiše. Odražava se baš u svakoj od njih podjednako svijetlo i nacereno. Veseljak, nema što. Njemu je sve zabavno.
Gledam kako se namreškala površina jedne na putu kroz voćnjak, baš kao da je netom netko ugazio u nju. A nema nikoga. Samo Srebrni i ja. I voćke. Šapuću nešto o granama koje njišu poslije kiše i suncu koje čekaju da ih otkrije. Žale za plodovima koje su dale i koji sad padaju s istih tih grana, trunu na tlu jer ih nitko ne kupi.
– Pa opet će nešto izrasti iz njih – tješim ih ja.
– Izrast će iz sjemenke, da, ovako ili onako – odgovaraju složno – ali naš trud je u plodu, u njegovoj slatkoći i sočnosti.
– Evo, na godinu ću ja pokupiti sve – pokušavam ih razveseliti.
– Dobro za tebe na godinu. Samo, propustio si ovogodišnje, bili su najslađi dosad otkad mi postojimo. Ne znamo kakvi će biti iduće godine.
– Ma bit će odlični, još bolji – optimistički im odgovaram očito ne tješeći ih nimalo.
Pogled mi zapne na sarkastičnom osmijehu onog gore na nebu.

„Nitko ne može stupiti dvaput u istu rijeku“ rekao bi Heraklit prešavši na drugu stranu preko mosta. Filozof.

Vrt

Korov polako zavladava travnjakom, trnovito granje čini staze neprohodnim, ružin grm se još drži.
Pitam se – kakav li je miris suhih ruža?
Na fontani voda sve tromije prska.
Vrijeme je malodušnosti.

Kvar

Izgleda da je samo dizna na rasplinjaču bila zaštopana pa kosilica nije htjela upaliti. Mada sam se uplašio da je kamenčić upao u motor i slomio nešto. Srećom, nije.
Ajmo radit. Vrt jedva čeka uređivanje.

Sredina

Mogu li si reći da sam nigdje? Pa ne baš. Ako nigdje gledam kao ništa, odnosno kao prazninu, onda ne mogu biti nigdje. Jer ako sam ja tu, onda to nije praznina.
Ma čini mi se da sam trenutno određen samo s jednom koordinatom. Onom četvrtom. Prve tri su me zaobišle, zakrivio se prostor oko mene, a ova četvrta me smješta negdje u sredinu praznine koja to više nije.
Ima li vrijeme sredinu? Ima. Ja sam sredina vremena. Sve počinje od mene i sve završava u meni.
Izgubljen u prostoru, nađen u vremenu…

Ovaj unos je objavljen u iz misli o životu. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.