Kratki razgovori

Priče u vremenu


Dotaknu se priče riječima – rječuju se tako neko vrijeme… Onda se riječi isprepletu pa se priče smiju, vesele, tuguju, ljute – rečeničuju se opet neko ali malo duže vrijeme i uvedu se u radnju. Razrađuju zaplet jedna u drugoj (opet – neko vrijeme) i odluče se odlomkovati. Za poglavljenje je još prerano, kažu jedna drugoj, moglo bi doći do prenagle kulminacije zapleta, a time i do preranog, nasilnog kraja. U stvaranju totalne zapričanosti ipak treba pričekati na pojednostavljivanje zapleta.
Jer, taj život priče, to je jedna ozbiljna i složena stvar i stvoriti jednu priču iz dvije mogu samo dva zapričana pripovjedača.

Meet Jane Grey


Svjetlost je bila jaka, prejaka. Boljela je oči unatoč spuštenim kapcima.
Iz dubine misli pojavilo se biće. Sivo. Vidio sam bez podizanja vjeđa – na licu nije imalo ni očiju, ni ustiju, ni nosa… pružilo je prema meni ruku, ruku bez šake, bez prstiju, a opet je to bila ruka, ljudska ruka, predivna ruka. I pojava je postajala sve ljepšom, sve bliskijom.
Na trenutak, samo na trenutak je sablasno bilo čuti predivan glas iz ničega:
– Dođi, dragi… pusti se, samo se pusti.
– Kuda me vodiš?
– U svjetlo, u ovu divnu svjetlost… pogledaj!
– Ne mogu, boli me…
– Boljet će te još jače ako se želiš vratiti.
– Nema veze! Vrati me.
I boljelo je. Vraški je boljelo.
Ali isplatilo se.
Pogled kroz zamagljeno staklo dade naslutiti rujnu zoru.
A u ruci se, iz šalice, puši vruća kava: žlica arabice iz Yemena, žlica brazilske Cerrado da Bahia, par zrnca kardamoma i malo kore cimeta.
Aromatično, toplo, zamamno iskustvo s tobom…
Brišem orošeno prozorsko staklo dlanom i u odrazu vidim lijepo golo tijelo isprepleteno s bijelom krevetnom posteljinom.
I baš si maštam prizor kad ćeš ustati i poći prema izvoru mirisa koji te čeka na stolu…

Tihi spokoj

Postoje trenuci kad je svjetlo nepotrebno.
Volio bih tad naslikati tamu. Ne mrak, crnilo.
Tamu. Spokoj.
Postoje trenuci kad tražim riječi, a riječi su suvišne.
Volio bih sad izgovoriti tišinu, napisati mir. Tihi spokoj ljubavi.

Svevremenost

Stižu riječi kao kapi iz vječnog izvora, u rečenice se nižu. Ispunjavaju unutrašnji prostor srca, podižu valove, uzrokuju oluje, stvaraju supernove… i onda se sve umiri, nastane tišina, iskonski mir, ugoda koju samo duša prepoznaje u njenoj zbiljskoj vrijednosti.
Tanka linija u daljini na kojoj se izjednačuje ljudsko i božansko, točkica u beskraju točaka gdje posvudašnjost i svevremenost šapću tvoje ime… sve riječi postaju jasne, čiste, nestaje njihov zemaljski smisao… ostaje samo zvuk… praiskonski zvuk… svevremenski zvuk… zvuk glasa… glas.

Čujem te kako mi šapućeš, čujem te kako mi govoriš… i nije san.
‘Mjesec i Ja’ nismo nedohvatni. Mi smo daleki ali bliski prijatelji… odraz ljubavi – On te obasjava, ja te volim.

Posvudašnjost

Zagledan u zvjezdano nebo tražim onu točkicu koju zovem imenom tvojim.
Iznenada me obuzme osjećaj potpunog utonuća – Svemir mi milostivo ukaže na činjenicu kako smo apsolutno prožeti jedan drugim i da sam ja on, a on ja, i da točkica koju tražim u njemu jest beskonačni niz točaka u meni koje sve zovem imenom tvojim.

Stvarnost

Došlo je nekako nenadano, iznutra i izvana istovremeno.
Ne vidi se očima, ne čuje ušima, nema okusa, nema mirisa…
Posegnuh, no ruke uhvate prazninu; ali srce u tom trenu zakuca brže, jače, nemirnije…
Prvo se pojavi strah od propadanja u beskonačnu dubinu.
Onda se javi neki topli glas – Samo se pusti… samo se pusti…
Tišina.
Mir.
Udah.

Izdah.

Prolaznost

Rekli su mi da je sve prolazno.
Otad mi je sve jasnije zašto se grčevito držimo svim imajućim držačima za nekoga ili nešto. Naime, ako je sve prolazno onda je i misao o prolaznosti prolazna. A kad ona prođe ostaje držanje za nekog ili nešto. Dok i to ne prođe.
Možda je ipak bolja ona: sve je zapravo ništa. Pa kad imaš ništa imaš zapravo sve. I kad mi se sve dogodi ja kažem: ništa je to.
A kad mi se ništa ne dogodi kažem: ajme! alaj mi se nadogađalo.

Sanjao sam da sam pjesnik…

i da među kamenjem sam bjelutak
da u svemiru imam svoj kutak
u vječnosti svoj trenutak
a u ljubavi svoj vrutak

… pa sam se probudio i otišao u kuhinju na dvije minute i napio se vode. U odrazu prozorskog stakla ugledah lik.

– Već predugo je prošlo otkad te ne vidjeh… – šapnu mi.
– Predugo… – odgovorih.
– Boli li još? – upita.
– Ponekad, al’ ne smeta.
– Samo ne daj da postane navika!

Nikad od mene pjesnika… a baš bih tebi pisao pjesme!

Neprekinutost

Kaže se – najteže je učiniti taj prvi korak. A cijeli se život sastoji od prvih koraka. Svaki dan nosi barem po jedan prvi korak.
Logički, nameće se zaključak da je život težak.
Zašto? Što znači to teško? Da nema prvih koraka sve bi stajalo, a čovjek je sam sebi najteži dok stoji, dok se ne kreće.
Život nije težak. Život je kretanje, niz kretanja od kojih svako ima svoj smjer i svoj prvi korak.
Idem ja učiniti svoj prvi današnji korak… možda bi to mogle biti riječi: volim te.

Povremenost

Rana kava s dodacima koje ja volim. I slatko. Treba mi jutros.
Vrijeme se mijenja, jesen se razigrava, zove zimu oštrim fijukom vjetra.
Diže se bol u starim ranama, kucka na mjestima lomova.
Razdanilo se, već bi i ranije da oblaci nisu odlučili organizirati samit o utjecaju zime na listopadno drveće baš tu iznad mojih krajeva sjeverno od juga.
Kava je pri kraju kao i ovaj post.
Idem sad, idem se smješkati ljudima, možda mi pomogne razbuditi se.

Ovaj unos je objavljen u čuvari srca i označen sa . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.