O čemu govorim kad govorim o čudima tehnike

(O čemu mislim kad mislim o čudima tehnike)

Uvijek sam se divio čudima tehnike.

Recimo ova velika plava mrcina prepuna ljudi, koja je i mene progutala, zna točno gdje se nalazimo! I kuda idemo! Ona govori!

“Zapruđe. Sljedeća je postaja Utrina.”

Ispred mene sjedi žena. Čita knjigu. Dok ju je vadila iz torbe primijetio sam da je to Murakamijeva zbirka priča “Nakon potresa”. Gledajući oko sebe ljude koji imaju slušalice u ušima i tapkaju po svojim pametnim mobitelima, pokušavam se prisjetiti tih priča . Jedna druga žena, naglašeno našminkana i napadno obučena, glasno razgovara na mobitel s nekom trećom o nekoj četvrtoj koja ima kuću o Donjem Laduču i muškarcu koji kad joj se javlja govori da je negdje vani, a ona je sigurna da čuje da se on javlja iz nekog zatvorenog prostora, vjerojatno kuće u Donjem Laduču. Visoki plavokosi muškarac govori ženi kratke crvene kose s crvenim ruksakom na leđima kako su ga kaznili komunalni redari jer nije vodio psa na povocu. Ona ga pita koliku je kaznu platio, a on odgovara da ništa jer je sutkinji pokazao fotografiju izrezanu iz dnevnog tiska na kojoj se vide gradonačelnik i njegov pas kako bezbižno trče ulicom nevezani jedan za drugog.

“Utrina. Sljedeća je postaja Središće.”

Čovjeku koji je sjeo iza mene nešto teško je palo na pod. Ne mogu a da se ne osvrnem nakratko. I vidim da je to Carverova “Katedrala”. Sjetim se jedne priče u kojoj se glavni lik prisjeća priče Jacka Londona “Kako upaliti vatru”. Sjetim se da se iste te priče prisjeća i glavna junakinja iz Murakamijeve knjige koju čita žena ispred mene. Možda ta žena baš sad čita tu Murakamijevu priču? Možda bih tim ljudima trebao skrenuti pažnju na prst sudbine koji je u ovom trenutku poprimio moj oblik? Možda bih ih mogao uvjeriti da su stvoreni za jedan ogroman dalekovidni krijes koji će dugo svijetliti i grijati svoju okolinu? Možda bih mogao postati posrednik u sklapanju jedne sretne veze – možda bih trebao reći čovjeku iza sebe i ženi ispred sebe kako se dotiču u dimenziji čitanja?

“Središće. Sljedeća je postaja Sopot.”

U veliku plavu mrcinu upada sedam spodoba specijalno obučenih za mrak. okružuju plavokosog muškarca koji je lukavo izbjegao plaćanje kazne. Crne navlake za glavu s otvorima samo za oči prigušuju im glasove dok mu nešto govore. Žena ispred se okreće i tutne mi u ruke svoju knjigu. muškarac iza se kratko pridigne i stavlja mi u krilo svoju. netom, crni krug se otvara i visoki plavokosi muškarac uperi kažiprst na ženu ispred mene i potom na muškarca iza mene. Šest spodoba specijalno obučenih za mrak podijele se u dvije grupe po tri, jedna zgrabi ženu, druga muškarca, i skaču s njima kroz zatvorene prozore van. dok se polako stišava zvuk razbijenog stakla sedma od sedam, prije nego će i ona skočiti, objašnjava nam da mirno nastavimo svojim putem jer su oni upravo uhvatili dvoje terorista koji su htjeli podmetnuti vatru na otvorenju zagrebačkog filmskog festivala u Muzeju suvremene umjetnosti. prepoznali su ih po tome jer su čitali knjige u tramvaju, što je bio tajni znak za prepoznavanje.

“Sopot. Sljedeća je postaja Muzej suvremene umjetnosti.”

Naglašeno našminkana i napadno obučena žena i dalje glasno razgovara preko mobitela s nekom drugom o nekoj trećoj, ljudi koji imaju slušalice u ušima i dalje tapkaju po svojim pametnim telefonima, a visoki plavokosi muškarac sjeda i otvara neke besplatne novine koje je našao pored sjedala.
Gledam kroz prozor. Pas prelazi cestu. Automobili mahnito kreću na zeleno, a on trčkara po sredini. Brojim sekunde; u mislima mu šaljem naredbu: idi prijeko, potrči! Da mi je sad onaj stroj iz Enterprisea! Auti jure sve brže i brže i… pas zapišava stablo kestena pored nogostupa i odlazi u mrak iza.

“Muzej suvremene umjetnosti. Sljedeća je postaja Velesajam.”

Prizor je isti: gledam kroz prozor. Ali čovjek prelazi cestu. polako. Automobili jure i sve su mu bliže. Je li gluh? Je li zamišljen? Je l’ u depresiji? Automobili mahnito trube. Čovjek podiže ruku i pokazuje srednji prst. Konačno, ah konačno na nogostupu, staje pored nadstrešnice autobusne postaje i otkopčava šlic.

“Velesajam. Sljedeća je postaja Trnsko”

Izlazim iz velike plave mrcine prepune ljudi, s crvenim ruksakom na leđima koji sam dobio od žene kratke crvene kose a u koji sam ubacio knjige koje su mi dali ono dvoje čitatelja-terorista.
Spuštam se po stepenicama onda se uspinjem zastajem pred bankomatom i ubacujem karticu. Upisujem 100. Na računu nema dovoljno sredstava. Uzimam karticu i okrećem se. Opet se spuštam pa uspinjem. Noć je svijetla oblivena mjesečevim srebrilom. Čak i da nema javne rasvjete jasno bih vidio put ispred sebe kao rijeku tekućeg srebra. Jaka svjetlost uzrokuje jake sjene koje plave zgrade preko puta bacaju na tlo po kojem gazim. Sjene se udružuju u oblik divovske pegle. Da nema kuća i ulica bih li znao gdje se nalazim? Vadim pametni mobitel iz džepa jakne i uključujem gps. Tražim od google-maps da mi na karti pokaže gdje sam. Ulica Pegle br. 9. Hodajući polako uključujem whatsapp i upućujem poziv preko mora…

“Hej!”, javlja se poznati glas.
“Hej!”, odgovaram ja, “Znaš li koja je razlika između čovjeka i psa koji prelaze ulicu na nedozvoljenom mjestu?”
Odgovor glasi: “Ne znam!”
“Pas ne pokazuje srednji prst jer njemu automobili ne trube.”
“Odakle zoveš?”
“Odakle zovem?! I to TI mene pitaš?! Pa iz krajolika s peglom u koji si me smjestio i iz kojeg se ne mogu izvući, GLUPI PIŠČE!”

Ovaj unos je objavljen u glas pripovjedača, proz(or)no uokvirivanje i označen sa , , , . Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.