Slobodna volja, postoji li to uopće?

Slobodna volja, postoji li to uopće?

Hodam s tim bršljanom obavijenim oko svojeg najmračnijeg dijela korijena do najsvjetlije točke krošnje, on pažljivo siše moje sokove da me ne ubije, on me ukrašava tako da mi se dive…
Odjednom shvaćam da se ja nikuda ne mičem. Da se nisam nikuda nikada maknuo. I pitam za pomoć, zovem nekog, vrištim: “Posijecite mi to korijenje!”, jer zalud sjeći bršljan, on će uvijek iznova odnekud niknuti. Ali svakog tko se približi bršljan koji je postao dio mene jednostavno udavi.

Morao bih sam. Posjeći. Svoje korijenje. Ali, nije li to ravno samoubojstvu?

A da konačno zavolim taj bršljan? Pa da se međusobno sišemo, grlimo umjesto davljenja i odbacivanja, i rastući uvis shvatimo da micanje nije samo po horizontali.