Deus ex machina

Oni hodaju
malo sunčanom,
malo sjenovitom stranom,
obučeni u raznolike kože,
i neke nepoznate jezike govore
dok drugačijim očima ciljaju
s uskog nogostupa
nekud prema nebu

Pa upiru
na visoki reljef nad lučnim portalom,
na secesijske skulpure
– samoubojice na rubu korniša,
zbog kojih još više istežu vratove
i sve brže označuju prstom,
kao da da imaju zadatak
prebrojati sve triglife
i metope neoklasicizma u gradu.

Zastajkuju. Okreću se. Namještaju. Provjeravaju.

Smrzavaju trenutke
za neka buduća vremena
kad odledit će ih
ako bude dovoljno topline.

Oni se dive svemu monumentalno.
Oni se dive svakodnevno!
Oni se dive prolazno.

Lijeva ispred desne,
desna ispred lijeve,
svaki božji dan!

A meni što stojim,
sve oko mene
kao da promiče mimo…

Gledam petrovke
kako se još drže svojih grana
dok lipanjske ljepotice
zrele i sočne
padaju
sa stabla grube naborane kore
ravno pred moje noge,
na mirisnu zelenu travu.

Namah, promijeni se pravac kretanja
sveg tog okolo,
Varšavska se zalijeće u mene
i donosi mi onog
velikog,
ukipljenog.

Zar je pomaknuo glavu?

Zaustavljen njegovim kontrapostom
buljim u njega.
On netremice u mene.
Zuri.
Ja i dalje stojim.
Ukipljen.

– Aj ne zajebavaj Tine! –
strese me zvuk vlastitog glasa
– Znam da ovdje stabla krušaka ne rastu!

I ne!
Ne pomislih pisat pjesmu!
Fotografirati sam htio!

************************************************************************
Bilo bi neiskreno reći da sam onaj koji baš ne voli objašnjavati… ali… ok, ne volim objašnjavati kako nastaju pjesme koje pišem, ali ova je doista nastajala pod utjecajem više čimbenika pa mi se učinilo zgodno da i to zabilježim. A i nije to samo “zabilješka:

~0~

LIPANJSKI ZAPISI

Pričao jednom Krleža Enesu Čengiću o tome kako je jednom na nekoj kavi spočitnuo (on, Krleža) Tinu Ujeviću (s kojim se uglavnom susretao i družio, ali nisu prijateljevali) zašto Tin u svojoj pjesmi piše kako ispred Sveučilišta mirišu lipe, a lipa uopće nema, tamo su samo platane i kesteni. Nato mu Tin u svom neusiljenom stilu odgovori: ‘Krleža, nemojte me zajebavati!’

Na dan kad sam napisao i objavio (na nekom svom blogu) ovu pjesmu bila je 122. godišnjica rođenja Tina Ujevića. Nešto iza podneva uputio sam se prema Supetru na Braču i istu večer prisustvovao u art-cafeu Bravura obilježavanju tog dana zajedno s članovima splitskog Rječilišta i drugim gostima, usudivši se naglas pročitati svoju ‘čestitku‘. Tin je inače proveo jedno kratko razdoblje života (od studenog 1929. do 1. veljače 1930.) u Supetru. O dojmovima dolaska u tu sredinu pisao je u eseju “Sjeta pred Supetrom” krajem 1929.:

“Kada sam krenuo preko malog Kanala, nije trebalo par trenutaka pa da cijela okolica utone u neku radost blagosti i milje iskričavoga isparavanja. Bila je svetkovina nestajanja voda u sunčanost nebeskog obzora. More je bilo kao mlijeko, sa strujanjima žive; nad planine i bregove popinjala se magla za svakoga koji je željan…Bio sam u životnoj sreći što jesam… Kada sam se iskrcao u Supetru opet sam uvidio onaj domaći ljupki izgled ljudskih obitavališta; prošetao sam da poslušam bučanje rječitoga mora i da operem noge u njegovoj soli. Pod lahorom prokađenim mirisima otočkih trava i grmečaka, najprije sam posjetio Groblje da razmišljam o ništenosti pojedinca i nedotupavnome krugu ljudskih htjenja. Tu sam osjetio duboku malankoniju Supetra, kao i cijeloga ovoga primorskoga kraja… Jesam li ovamo došao dockan, ili suviše rano? Vjetar iz borika dopirao je u ove čemprese koji su u redu uz obalu koso pognuti, gotovo prevaljeni i iščupani od nevremena… ja doduše nisam imao raspoloženje da plačem, ali sam osjetio da sam sentimentalan, što već odavno nisam bio…”

Ivan Slamnig u svojoj ‘Disciplini mašte’ iz 1965. piše esej: ‘Pjesma kao faktor kolektivne svijesti’. Mada izvađeno iz konteksta može promijeniti doživljaj, ovo što tu citiram ima izravne veze s onim o čemu sam pisao: »Mislim da je pravi put u nastojanju da se definira pjesma (odnosno umjetnost uopće) odrediti njen odnos prema svijesti zajednice, njen položaj u svijesti zajednice. Kad govorimo o umjetnosti ili literaturi ili poeziji, često zapadamo u zabludu upotrebljavajući tu riječ u jednom užem značenju, a primjenjujući je naširoko. Često se dogodi da za neku pjesmu kažemo da je loša, a zapravo se radi o tome da ona pripada nekoj drugoj svijesti, drugom društvenom krugu. Ta razlika između umjetnosti i umjetnosti jasnija nam je kad se radi o prošlosti ili velikim geografskim udaljenostima. Mi danas ne možemo doživjeti umjetnost razdoblja ili nekih naroda – često nam je posve strana. Mi je ne doživljavamo, ali i ne osuđujemo, smatrajući da su ljudi, odnosno društvo u kojem je ta umjetnost nastala, drugačiji i da mi nemamo pravo glasa.«
Još jedan citat iz istog eseja: »Riječ nije samo signal. Ona prije svega postoji kao fenomen zvuka. No ono osnovno što riječ udaljava od signala jesu asocijacije koje se javljaju kod pojedinog slušaoca mimo osnovnog značenja riječi. Riječ dobiva kompleksnu vrijednost, a nije samo točka. Promatrajući riječ u odnosu prema nekolicini individua, učinit će nam se da je svaki promatra sa svoje strane, da ona postoji kao samostalan objekt.«
Pa još: »Neka dijalekatska riječ zvuči dijalektalno samo s obzirom na književni jezik, u svojoj sredini ona zvuči normalno… Tako riječ ‘žmikati’ zvuči nesumnjivo zagrebački, ali u normalnoj zagrebačkoj sredini ta riječ je samo obična i bezbojna…«

~0~

Promatrajući strane ljude, kojih u ovo doba ima posvuda po zagrebačkim ulicama, ja se iščuđavam čemu se to oni dive – pročeljima običnih kuća? Jer, to su za mene normalne kuće koje su se u ono doba gradile kao što se i danas grade neke, samo naoko drugačije. (Fasade su riječi u svom osnovnom značenju, ukrasi na njima puko prevođenje na neki jezik, uljepšavanje) Za mene su bitniji ulični blokovi (pjesme, priče) koje one formiraju sa svojim zatvorenim dvorištima i svim onim skritim prostorima i životima koji se ne vide s ulično-fasadne strane. No u trenutku shvaćam svoju zabludu i vlastitu ukopanost u mjestu, dok ono što je bitno prolazi mimo mene – oni to vide drugačije, oni to vide na svoj način! U panici, pribjegavam eskapizmu u vidu voćnjaka u kojem rastu i dozrijevaju slatke i sočne kruškice (je l’ to Raj?). Srećom, iz nadsvijesti se spušta On, Bard, pojavljuje se u vidu ogromne skulpure koju baš nešto i ne volim (gruba mi je i nadmeno velika), a koju nikako nisam mogao izbjeći tako zabetoniran u svoje predrasude. Malen kakav jesam, ponovo pokušavam pobjeći od samog sebe – pa ja zapravo i ne pišem pjesme, samo “crtam” prizore, štoviše – u lijenosti i tromosti svojoj – ja ih samo “fotografiram”.

Dakle, Tin iz moje mašte jest taj Deus, točnije to je ona anegdota s početka. Na kraju pjesme ‘Tina’ pretvaram u ‘Krležu’, sebe u ‘Tina’, no ipak nemam dovoljno snage da ostanem ‘On’ i skrivam se eto – u ‘svojem tumačenju’, u ‘fotografiranju’.

Zašto TIN i KRLEŽA?

Pa zapravo bih lagao kad bih rekao da je to smo zbog toga što za njih “svi znaju”, čak i oni kojima su tokom školovanja književnost i “sva ta sranja” bili teret.
Koliko su ta imena simboli onoga što je pohranjeno duboko u meni? Odgojem u obitelji, školovanjem, odgojem u društvu…
Taj simptom kulta ličnosti – pater familias, otac nacije, vođa, hrabri zaštitnik, superjunak, superznalac, superpisac, superpjesnik. Ta potreba da nam taj Netko kaže što i kako pa da odgovornost za prebacimo na njega, a protiv na one koji nam se ne sviđaju.
Pa kako jednom takvom sa slašću ne bih rekao – Aj ne zajebavaj!