Deus ex machina

Bilo bi neiskreno reći da sam onaj koji baš ne voli objašnjavati… ok, ne volim objašnjavati kako nastaju pjesme koje pišem, ali ova je doista nastajala pod utjecajem više čimbenika pa mi se učinilo zgodno da i to zabilježim:

Deus ex machina

Oni hodaju
malo sunčanom
malo sjenovitom stranom
obučeni u raznolike kože
i neke nepoznate jezike govore
dok drugačijim očima ciljaju s uskog nogostupa
nekud prema nebu
pa upiru
na secesijske skulpure samoubojice na rubu korniša,
na visoki reljef nad lučnim portalom,
sve više istežu vratove,
sve brže označuju prstom,
kao da da imaju zadatak
prebrojati sve triglife i metope neoklasicizma u gradu.

Zastajkuju.
Okreću se.
Namještaju.
Provjeravaju kako je ispalo.
Dive se (smrzavaju trenutke za neka buduća vremena
kad odledit će ih
ako bude dovoljno topline).
Sve to staro njima je monumentalno!

Meni nije!
Meni je svakodnevno i prolazno!
Lijeva ispred desne,
desna ispred lijeve,
svaki božji dan!
(ja sam taj što stojim
i sve ovo oko mene zapravo promiče mimo)

Meni padaju lipanjske ljepotice
zrele i sočne sa stabla grube naborane kore
na mirisnu zelenu travu.
Petrovke se još drže svojih grana…

Namah, promijeni se pravac kretanja
sveg tog okolo, Varšavska se zalijeće u mene
i donosi mi Onog velikog,
ukipljenog.

Kao da je pomaknuo glavu?

Zaustavljen njegovim kontrapostom, buljim u njega.
On
netremice u mene. Zuri.
Ja
samo stojim. Ukipljen.

– Ajd ne zajebavaj Tine! –
strese me zvuk vlastitog glasa
– Znam da ovdje stabla krušaka
ne rastu! I ne, ne i ne!
Nit’ pomislih pisat pjesmu,
fotografirati sam htio!

************************************************************************
Pričao jednom Krleža Enesu Čengiću o tome kako je jednom na nekoj kavi spočitnuo (on, Krleža) Tinu Ujeviću (s kojim se uglavnom susretao i družio, ali nisu prijateljevali) zašto Tin u svojoj pjesmi piše kako ispred Sveučilišta mirišu lipe, a lipa uopće nema, tamo su samo platane i kesteni. Nato mu Tin u svom neusiljenom stilu odgovori: ‘Krleža, aj’ nemojte me zajebavati!’

Na dan kad sam napisao i objavio (na nekom svom blogu) ovu pjesmu bila je 122. godišnjica rođenja Tina Ujevića. Nešto iza podneva uputio sam se prema Supetru na Braču i istu večer prisustvovao u art-cafeu Bravura obilježavanju tog dana zajedno s članovima splitskog Rječilišta i drugim gostima, usudivši se čak pročitati svoju ‘čestitku‘. Tin je inače proveo jedno kratko razdoblje života u Supetru i pisao o tome, o čemu se na ovom linku -> Tin Ujević na Braču: http://www.knjiznicasupetar.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=47 – može naći više podataka.

Ivan Slamnig u svojoj ‘Disciplini mašte’ iz 1965. piše esej: ‘Pjesma kao faktor kolektivne svijesti’. Mada izvađeno iz konteksta može promijeniti doživljaj, ovo što tu citiram ima izravne veze s onim o čemu sam pisao: »Mislim da je pravi put u nastojanju da se definira pjesma (odnosno umjetnost uopće) odrediti njen odnos prema svijesti zajednice, njen položaj u svijesti zajednice. Kad govorimo o umjetnosti ili literaturi ili poeziji, često zapadamo u zabludu upotrebljavajući tu riječ u jednom užem značenju, a primjenjujući je naširoko. Često se dogodi da za neku pjesmu kažemo da je loša, a zapravo se radi o tome da ona pripada nekoj drugoj svijesti, drugom društvenom krugu. Ta razlika između umjetnosti i umjetnosti jasnija nam je kad se radi o prošlosti ili velikim geografskim udaljenostima. Mi danas ne možemo doživjeti umjetnost razdoblja ili nekih naroda – često nam je posve strana. Mi je ne doživljavamo, ali i ne osuđujemo, smatrajući da su ljudi, odnosno društvo u kojem je ta umjetnost nastala, drugačiji i da mi nemamo pravo glasa.«
Još jedan citat iz istog eseja: »Riječ nije samo signal. Ona prije svega postoji kao fenomen zvuka. No ono osnovno što riječ udaljava od signala jesu asocijacije koje se javljaju kod pojedinog slušaoca mimo osnovnog značenja riječi. Riječ dobiva kompleksnu vrijednost, a nije samo točka. Promatrajući riječ u odnosu prema nekolicini individua, učinit će nam se da je svaki promatra sa svoje strane, da ona postoji kao samostalan objekt.«
Pa još: »Neka dijalekatska riječ zvuči dijalektalno samo s obzirom na književni jezik, u svojoj sredini ona zvuči normalno… Tako riječ ‘žmikati’ zvuči nesumnjivo zagrebački, ali u normalnoj zagrebačkoj sredini ta riječ je samo obična i bezbojna…«

Promatrajući strane ljude, kojih u ovo doba ima posvuda po zagrebačkim ulicama, ja se iščuđavam čemu se to oni dive – pročeljima običnih kuća? Jer, to su za mene normalne kuće koje su se u ono doba gradile kao što se i danas grade neke, samo naoko drugačije. (Fasade su riječi u svom osnovnom značenju, ukrasi na njima puko prevođenje na neki jezik, uljepšavanje) Za mene su bitniji ulični blokovi (pjesme, priče) koje one formiraju sa svojim zatvorenim dvorištima i svim onim skritim prostorima i životima koji se ne vide s ulično-fasadne strane. No u trenutku shvaćam svoju zabludu i vlastitu ukopanost u mjestu, dok ono što je bitno prolazi mimo mene – oni to vide drugačije, oni to vide na svoj način! U panici, pribjegavam eskapizmu u vidu voćnjaka u kojem rastu i dozrijevaju slatke i sočne kruškice (je l’ to Raj?). Srećom, iz nadsvijesti se spušta On, Bard, pojavljuje se u vidu ogromne skulpure koju baš nešto i ne volim (gruba mi je i nadmeno velika), a koju nikako nisam mogao izbjeći tako zabetoniran u svoje predrasude. Malen kakav jesam, ponovo pokušavam pobjeći – pa ja zapravo i ne pišem pjesme, samo crtam prizore, štoviše – u lijenosti i tromosti svojoj – ja ih samo fotografiram. (Ne prepričavam pjesmu, ovo je priča parabola iz koje je pjesma nastala, jer ja ne znam drugačije)
Dakle, Tin iz moje mašte jest taj Deus, točnije to je ona anegdota s početka. Na kraju pjesme ‘Tina’ pretvaram u ‘Krležu’, sebe u ‘Tina’, no ipak nemam dovoljno snage da ostanem ‘On’ i skrivam se eto – u ‘svojem tumačenju’, u ‘fotografiranju’.

Ovaj unos je objavljen u proz(or)no uokvirivanje. Bookmarkirajte stalnu vezu.