11.10. Međunarodni dan djevojčica

Prije nekoliko godina napravio sam svojevrstan osobni pokus – na jednom od mojih tadašnjih blogova pisao sam iz ja, ali kao da sam žena. Pisao/la sam priče, pjesme, ali najčešće sam pisao/la tekstove kao dijaloge koje vodim sa svojim dragim s kojim nemam baš najsretniji odnos. Nitko od mojih bližnjih i prijatelja nije znao da pišem to.

Naravno, nisam to vidio kao neku originalnu ideju. Ma kolike su samo velike spisateljice i veliki pisci pisali kao osobe suprotnog spola i bili neprepoznati. Ono što sam htio – htio sam nešto saznati, osjetiti, pronaći, prokljuviti, ispuniti nešto u sebi … Zahvaljujući tom tada popularnom mediju (FB je bio u povojima) povratna se informacija dobivala relativno brzo. Bilo je zanimljivo u komentarima raspravljati sa ženom koja se osjeća prevarenom od svog muža, koja me razumije i suosjeća sa mnom, a onda na pitanje “kako to da ostaje u tome” reagira burno i ispisuje svu svoju povrijeđenost, muku, gorčinu, bijes u nekoliko komentara. Još zanimljivije mi je bilo raspravljati s muškarcima. S jednim od njih sam danima vodio/la burne rasprave u kojima me je proglašavao mizandrom. Većinu vremena sam se odlično zabavljao, ali povremeno osjećao jaku krivicu što varam ljude i na taj način dobivam od njih nešto čega sami nisu svjesni.

Uglavnom, taj blog servis je ugašen, na wordpress sam prenio sve tekstove, ali nažalost ne i sve komentare na njih koji su definitivno postali nezaobilazni dijelovi mojih tekstova. Pa onda i nisam nastavio pisati tako.

Razmišljam o tome kako je nepravedno da ako napišem da volim žene, neki će pomisliti ovo, neki ono, ali uglavnom sve će to biti prihvatljivo, ali ako napišem da volim djevojčice – e tu sam na opasno trusnom terenu. Hoće li ikome PRVO pasti napamet da možda mislim na one dvije “moje” djevojčice koje su sad samostalne mlade žene, a ne na “neke djevojčice”? Ili da onaj nesretni i nespretni muškarac-zaštitnik u meni (kojeg se cijelog jebenog života želim otarasiti jer je ne jednom napravio sranje ne samo meni, nego i onima oko mene) možda misli na one povrijeđene djevojčice u ženama s kojima sam uspostavio ovakve ili onakve odnose? Da onaj dječak negdje u meni, onaj kojeg još nisu uspjeli naučiti pogrešno komunicirati, vidi tu djevojčicu ispred sebe očima i srcem nevinijim od samog Postanka i ne osjeća sram, strah, ma ne osjeća ni zadivljenost, sreću ili ono što zovemo ljubav, ma on još nema pojma što je to. Ono što osjeća jest da je ta djevojčica ispred njega dio njega samog kao što je i on dio nje. I da je tako i sa onim dječakom pored nje, i sa svom onom djecom iza njih. I osjeća ONO što će kad naraste preispitivati postoji li TO uopće.
– Osjeća slobodnu volju.-
( https://www.facebook.com/borna.ratimir/posts/1333511233667925 )
Ali ne zna da će mu taj osjećaj uskoro oduzeti, kao što će i on naučiti oduzimati ga drugima.

Nikad nisam bio djevojčica, djevojka, žena… Tako da ne znam napisati pjesmu ili priču iz “ja” koja bi pristajala uz obilježavanje ovog dana. Da – znam, znam… ono što mislim o tim danima koje bi trebalo svakog dana obilježavati, slaviti, ne jednom sam naglasio u ne baš podržavajućem stilu. Ali što to ima veze s vremenom, ionako je sve sada, samo danas važno. Danas je dan djevojčica, bio je i jučer koje je postalo danas koje će sutra postati jučer, i opet će biti dan djevojčica.
Ono što znam jest da pjesme moje omiljene pjesnikinje itekako pristaju uz ovaj dan. Evo i poveznice: