Skizzenbuch

Na samom početku sjajnih osamdesetih (’81.) upisao sam arhitekturu… Da, kasnio sam, maturirao sam ’78., ali sam se neko vrijeme tražio po ETF-u (FER), onda po odsluženju obaveznog vojnog roka (JNA)…
Uglavnom, kad sam upisivao faks znao sam crtati. Nisam mislio da ću time što znam crtati postati dobar arhitekt ili umjetnik, ali sam smatrao da je to preduvjet da bih ga mogao kako upisati arhitekturu, tako i završiti. Ubrzo sam shvatio da ni to nije uvjet niti za jedno, niti za drugo.

Na prvoj godini imali smo kolegij Crtanje. Vodio ga je profesor Josip Vaništa. Veselio sam se tom Crtanju. Ali uskoro mi je to postao tek predmet… profesor Vaništa bi došao, malo stajao gledao i ništa ne bi rekao, samo otišao do druge studentice ili studenta. A ja se nisam osudio pitati. Želio sam pohvalu, nisam se bojao kritike, ali bilo me strah onoga da ću u njegovim očima vidjeti “ništa” ako ga upitam za mišljenje o tome što radim. Doživljavao sam ga tada zatvorenim, autističnim čak. Na kraju sam dobio peticu iz tog kolegija. Ostatak studija bih ga samo pristojno pozdravljao na stubištu ili po hodnicima faksa.
Crtao sam još dugo poslije, kako ono što sam “morao zbog posla”, tako i ono “iz čistog zadovoljstva”. Vodio sam nekoliko godina tijekom osamdesetih i devedesetih, na mahove, svojevrsni crtački dnevnik. Jednostavno bih navečer prije spavanja nažvrljao, naskicirao, nacrtao nešto iz tog dana, pokušao zabilježiti najintenzivniji osjećaj. Onda je i to završilo. Danas zapišem ponešto, tu i tamo.

Vaništu sam ponovo sreo nekih devedesetih. Vratio sam se iz rata, postao tata, tražio posao, radio svašta. Bio je neki domjenak nakon neke izložbe na koju me pozvala poznanica i kolegica. Sjećao sam se puno mlađeg Vanište. Nešto me steglo u grlu, vjerojatno zbog ljudi koje sam cijenio a naglo su i nasilno nestali s ovog svijeta, tako da sam mu morao priči, pozdraviti ga i zahvaliti mu za onu peticu. Nije me pamtio, ali kad je čuo prezime, pitao me za jednog mog rođaka (moji su iz Karlovca došli za vrijeme II sv. rata). I tako smo započeli razgovor. Pitao me o ratu, rekao sam da sam želio zapisati neke stvari, ali nisam mogao jer bih tada morao o ljudima koji su mi bili dragi pisati ružne stvari. Učinilo mi se da se nasmiješio kad mi je rekao da razumije kako zbog onih koji su nam dragi ne možemo zapisati, a kamoli javno iznijeti te neke njihove karakteristike, i to ne zbog onih drugih oko nas, već zbog nas samih. Ali ne treba prestati pokušavati. Nisam imao blagog pojma što mi to govori, ali sam se tada pravio da znam.

Onda je 2010. izašla njegova knjiga “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata”. Nisam je kupio, tek sam je kasnije iz knjižnice posudio. I shvatio što mi je govorio.

Nemam knjigu, teško ju je nabaviti, ako znate nekog tko je ima i prodao bi je, a vas ne zanima – javite mi. Preporučam pročitati ako niste. A ako jeste, nije loše ponoviti. Znat ćete već zašto.

Ali imam link na interview Jelene Jindre iz Globusa s Josipom Vaništom kojeg više nisam sretao:
https://www.jutarnji.hr/globus/josip-vanista-tako-mi-je-govorio-miroslav-krleza-4093791

Ovaj unos je objavljen u iz misli o životu. Bookmarkirajte stalnu vezu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.