Pozvani smo u Ured Predsjednika RH nakon naše Inicijative „12 i 5 za mentalno zdravlje“. Prethodno smo bili pozvani u Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike gdje smo imali lijep konstruktivan sastanak, u Ministarstvo zdravstva gdje smo imali znatno manje konstruktivan sastanak.
Kod Predsjednika smo imali, prema njegovim riječima, jedan atipičan sastanak. Predsjednik o mentalnom zdravlju zna koliko i 90% stanovnica/ka Lijepe naše. On je prvenstveno političar, pravnik koji računa da se za mentalno zdravlje brinu stručnjaci za to zaduženi. I normalno da se čudi otkud sad taj broj depresivnih stanovnika/ca ove države. Zapanjen je da su na tom sastanku prisutne žene koje imaju, kako sam kaže, „teške dijagnoze“ i da te žene uspješno vode udruge i projekte vezane za mentalno zdravlje.
Nas dvanaestero i Predsjednik
Što je to „mentalno zdravlje“? Većina tih 90% stanovnica/ka zna samo za mentalne bolesti (ne i mentalno zdravlje), zna za ljude koji kad mentalno obole pošaljemo u psihijatrijske bolnice gdje dobiju terapije, ostanu neko vrijeme i onda ozdrave i vrate se tamo odakle su došli sposobni za dalji život kakav su vodili prije. (Da, to se po meni zove utopija.)
Sve je veći broj mladih ljudi koji se počinju „ponašati drugačije, nenormalno“, ljudi koji trebaju psihološku pomoć ili bar podršku. I to su najčešće mladi ljudi koji su bili odlični đaci, studenti, iz dobrih i normalnih obitelj, uspješni u tome što rade, predani svojem poslu itd.
Za liječnicu u bolnici Fran Mihaljević koja je izvršila samoubojstvo njeni kolege/ice kažu: „Bila je studentica s prosjekom 5,0. Liječnica koja je uvijek za pacijente našla i snage i vremena. Pedantna do granice nemogućeg. Netko tko je bio krajnje predan poslu i cijeloj situaciji sa Covidom i prije toga godinama sudjelovala u svim aktivnostima klinike. Davala se potpuno.“ Ali… posljednjih je mjeseci je svjedočila velikom broju umrlih i to je teško podnosila. Je li to ono za što će se uhvatiti “stručnjaci” i reći da su Covid pandemija i ljudi koji se ne pridržavaju mjera krivi za njenu smrt? Ili taj stres zbog preopterećenosti poslom nije od jučer. Koliko traje ova teška situacija? Koliko ovakvih slučajeva treba da Vi, da – Vi od nas dolje (iz baze) izabrani političari i vlastodršci odlučite nešto poduzeti?
Samo jedna od preopterećenih zagrebačkih bolnica
“Sindrom burnout” je kovanica koju je smislio američki psiholog sedamdesetih godina prošlog stoljeća. “Sindrom sagorijevanja” bismo mogli reći na našem dobrom starom hrvatskom. Ili kak bi moja baka rekla: „Kaj je preveć, ni s kruhom ni dobro!“
Da, ovo vam je BURNOUT!
Zato – DANAS je dan kad treba djelovati.
SAD! ODMAH!
Sada je vrijeme da od strane državnog aparata prestane ignoriranje preopterećenosti medicinskog osoblja i drugih djelatnica/ka koji doprinose opstanku društva u uvjetima pandemije.
SADA je trenutak za hitnu zaštitu mentalnog zdravlja u zdravstvenom sektoru, ali i sektoru socijalne skrbi kako bi olakšali pritisak na ljude – junakinje i junake u našim bolnicama svih vrsta i domovima za stare, koji pucaju i umiru da bi spasili naše živote.
SADA ja trenutak za hitnu investiciju u supervizijsku skrb o mentalnom zdravlju zdravstvenih radnika/ca i pomagača/čica u domovima za stare, interventan uvoz radne snage na globalnom tržištu plus intenzivne obuke sestara! Jer ako se ne doda još zdravlju radnika/ca i pomagača/čica u sustav, ovi u njemu nemaju kada izaći iz tog burnouta i PTSP. U sustav zdravstva, onog „na terenu“ ne u ministarstva i sl. treba doslovno upumpati još novaca i ljudi, bilo izdavanjem državnih obveznica ili nešto takvo. Ako smo mi u ovoj našoj maloj udruzi od tri zaposlena (dok traju projekti) uspjeli za naše volontere i članove mobilnog peer tima osigurati jednom mjesečno superviziju koju vodi licencirana supervizorica (dr. med. specijalistica psihijatrica, subspecijalistica psihoterapije), te jednom tjedno konzultacije koje vodi licencirana psihoterapeutkinja (socijalna pedagogoginja/defektologinja), iz novaca koje dobijemo na temelju projekata koji su prošli rijetko raspisane natječaje, onda smatram da to možete i Vi političari i obnašatelji vlasti ove države učiniti za naše zdravstvene radnike/ce i pomagače u sustavu zdravlja.
SADA je trenutak za hitno donošenje okvira i kriznih mjera u zaštiti mentalnog zdravlja zdravstvenih radnika/ca i pomagača/čica u sustavu zdravstva, a time i sviju nas ostalih.
Ovo je zadnji alarm!
U sućuti i boli s obitelji liječnice koje više nema i sa svim njenim kolegama/icama zdravstvenim radnicima koji sagorijevaju u traumi.
Budi promjena 