Arhive kategorije: s rubova zbilje

Proljetni je dan, sunčan i vjetrovit. Sjeverac, možda posljednji koji pripada protekloj zimi, igrajući se ružičastim laticama japanske trešnje iz obližnjih vrtova tka zavjesu u zraku gustom od mirisa. Ljudi prolaze, nasmiješeni, razdragani, dok ih razigrana koprena nošena vjetrom prekriva, … Nastavi čitati →

Jednog jutra dok se umivah u planinskom potočiću, tik do izvora, prvi sam puta shvatio da voda pamti. Netom što ispljuskah lice ledenim biserjem, u vodi ugledah lice neznanca. A ispod njega na dnu, uklesane u kamen, stihove: S likom … Nastavi čitati →

Neki sam dan, ugledavši brda ispod kojih upravo prolazim, s istog ovog mjesta na kojem sam sad, pomislio kako je ove godine jaka zima bila dosta kasno pa je to razlog zašto još nije zazelenilo u ovim našim krajevima. A … Nastavi čitati →

Bio je jučer težak neki dan. Tmurno vrijeme i neraspoloženost. Nedostajala mi je priroda pa sam ipak odlučio otići k njoj. U podne. I mislio sam – Ostat ću prespavati u nekom planinarskom skloništu, u vreći. Ujutro ću ravno na … Nastavi čitati →

Prospavao sam noć bez buđenja, u dubokom snu, u nekoj nesvijesti bez snova. Nekako mi bude žao kad tako spavam. Volim noću, u snu, biti svjestan sebe i svog postojanja. Pa makar to postojanje bilo samo u snovima. Volim i … Nastavi čitati →

Jutro je. Mada to uopće nije bitno. Možda je i podne. Vrijeme koje pripada nekom danu koji pripada nekoj godini… Hodam stazom koja nikome ne pripada dok mi pod nogama škripi šljunak koji pripada stazi po kojoj se gazi. Ususret … Nastavi čitati →

Kocka i Kugla. Dva geometrijska tijela. Jedno u meni asocira konačnost, a drugo beskonačnost. Tijelo i duša. Zamišljao sam hodanje po stranici kocke i po sferi kugle: Hodajući stranicom kocke nakon nekog vremena dođem do ruba. Ne mirim se s … Nastavi čitati →

(predlažem slušati dok se čita) All the words we said All the time we spent Does it mean nothing? Does it mean Nothing? —> (autor: MOBY, album: Wait For Me) Dan je počeo kao i jučer. Izgledalo je da će … Nastavi čitati →

Ne znam sjećate li se kuće na okuci ceste tamo negdje kod Brinja, stare ceste što prolažaše kroz Liku. Bijaše to jedna, nekako najobičnije lijepa, kamena građevina autohtone arhitekture. Divna i davna su to vremena bila kad su se takove … Nastavi čitati →

Pogledavam zamišljeno u ogledalo. Je li sve ovo oko mene, kao u onom filmu, samo program nekog kompjutora? Jesam li i ja program na nekom kompjutoru? Brijem se. Razmišljam. Uspoređujem. Naređujem aparatu za reproduciranje glazbe (u daljem tekstu – Mašina) … Nastavi čitati →