Sjećam se Vilajema kako pognute žutokose glave stoji u drugoj klupi za vrijeme nastave materinjeg jezika i književnosti. Svaki put nakon pisanja zadanih tema (tzv. zadaćnica) i njihovog ocjenjivanja, koje bi nastupilo tek nakon čitanja naglas, nastavnica bi baš njega posebno prozivala i počela uvijek i ispočetka istu priču: Pa zašto ovako, pa zašto onako… Pljuštala bi pitanja i jasno, pala bi loša ocjena, uglavnom dovoljan… Vilajem bi pognute glave i dalje šutio i šutio. Bilo mi je žao Vilajema, tako je dobro pisao to što je pisao, međutim to stvarno nemaše veze s onim zadanim.
U četvrtom razredu gimnazije, tik pred polugodište zadatak je glasio: Shakespeare-ov utjecaj na razvoj drame kao književne forme. Napisano, predano… dva dana poslije, profesorica donese bilježnice i zavalivši se u stolicu za katedrom prekriži svoje prekrasne noge. Znali smo što slijedi, a bogme i Vilajem koji, bez riječi se digavši, ode po bilježnicu te pročita svoj rad.
– Pa dobro momče – reče mu profesorica, gledajući ga lijepim, ali trunku hladnim plavim očima – hajde mi objasni, zašto ti već tri i pol godine, otkad si započeo ovo tvoje školovanje u ovoj našoj ustanovi, na sve zadane teme pišeš samo i jedino o ljubavi?!?
Vilajem podigne glavu, pogleda je otvoreno svojim zelenim, ali toplim očima, i prozbori – A zašto ne?!?
Žena se u trenu skameni pa zadrhtalim usnama reče samo – Sjedni, Vilajeme.
Potom polako upiše ocjenu u imenik i uzme novu bilježnicu.
– Izvoli čitaj – uputi pogled prema meni i pruži mi bilježnicu.
Polako odšetah do katedre. Gledavši cijelo vrijeme napadno u njenom smjeru očekivao sam da će podignuti glavu i pogledati me natrag. No, samo je sjedila i gledala kroz prozor. Uzeh bilježnicu pa stavši tik do katedre pročitam jednu jedinu upitnu rečenicu napisanu tamo.
– Biti zadovoljan ili zadovoljen, pitanje je sad?
Nakon poduže stanke, dovoljne da svi uspiju pogledati u mom smjeru, profesorica me liši zurenja u njen predivan profil uputivši mi pogled žene koja vidi sve, pa me upita:
– To je sve?
– A zašto ne? – odgovorih ja hrabro poput Vilajema.
– Dobro – reče ona i namjesti u monalizovski osmijeh usne obljubljene nemali broj puta u mojim osvajačkim snovima – sjedni, neZAdovoljan, dragi moj Spiršeku!
Vilajem je otad dobivao uglavnom odlične ocjene iz svojih ljubavno nastrojenih tekstova.
A ja? Počeo sam sanjati neke druge snove.
Ma, neke su ljubavi jednostavno drugačije.
Budi promjena 