Poslijepodne jednog fauna

Sunce je na pola sata od linije razdvajanja i obećava prizore zbog kojih će skorašnji večernji šetači izvaditi svoje fotoaparate i započeti zvukovni rat digitalnim škljocanjem protiv šuma valova na morskom žalu. Bradati muškarac s povećim trbuhom nosi preko desnog ramena žutu platnenu torbu s crvenim natpisom. Korača napadno paradnim zamasima nogu, izbacujući lijevu znatno u stranu. Prolazeći, dugo zuri u žene koje svoje kose prepuštaju vjetru da ih oblikuje u skladu s valovima što visoko u zrak izbacuju sol. One promatraju dječaka koji iz šljunka na obali predano vadi šarena stakalca i sprema ih u kutijicu kao dragulje.
Usredotočenost uživatelja prizora narušava povik: “Karlo! Dobit ćeš po guzi!” Postarija žena ljuti se na svog unuka koji bi sam želio gurati kolica u kojima se do maloprije mirno vozio, ali baka smatra da to nije u skladu s njegovim uzrastom. Karlo se s urlikom baca na pod i nastaje urnebes koji ljudima odvraća pažnju od udubljenosti u njihove križaljke ili čitanja redaka Nore Roberts i E.L. James. Čak je i mladić koji skuplja i sprema bijele plastične ležaljke s plaže zastao gledajući iznenadnu predstavu, ali ubrzo zatim počinje glasno psovati jer je nepažnjom gadno pričepio prste.
Na samom rubu betonske šetnice uz plažu potrbuške leži mlada žena lijepo oblikovanih leđa i stražnjice. Gornji joj je dio tijela podignut, oslonjena na laktove čita neku knjigu čiji je sadržaj definitivno odvaja od zbivanja oko nje. Čitajući, čini jedva primjetne pomake tijelom naprijed-natrag, kao da tare grudi o tkaninu prostirke ispod nje. I karlica joj se neznatno podiže u vis s vremena na vrijeme.

Iznenadno, do mene netko sjedne. Okrećem glavu u tom smjeru i vidim Ratimira. Klimne mi glavom na pozdrav i zatim smiješeći se pogleda u smjeru mogućeg novog dramatičnog događaja. Bradati muškarac, zagledan u prizore koji se događaju između Karla i njegove bake, nesmanjenim tempom kroči naprijed prema čitateljici koncentriranoj na nama nepoznato štivo.
“Što misliš, bi li ga trebalo upozoriti?” pita me zainteresirano.
Okrećem glavu u smjeru njegovog pogleda.
“Ne znam”, odgovaram pomalo nezainteresirano, “mislim da je već prekasno.”
“O čemu si razmišljao dok si gledao njeno ponašanje? O seksu s njom?”
“Da, bio mi je seks u mislima, ali ne s njom. Zapravo ni s kim konkretno”, započeh objašnjavati, ali me on prekide: “Ma daj! To mi kažeš ti na temelju čijih maštarija sam pisao svojoj Emi one eksplicitne seksi pričice od kojih se obespametila? Ti koji si mi priznao koliko te Ema uzbuđuje i kako bi je nagovorio da se nasnifate bijeloga pa da se ševite danima bez prestanka, posvuda po kući, na prozoru dok razgovara sa susjedima, na travnjaku iza kuće dok pada kiša, po kafićima, haustorima… Daj Robijane, ne muljaj, priznaj da si maštao o analnom seksu s ovom tu na plaži!”
“Ne nije istina! Priznajem da me Ema uzbuđuje i da sam pomislio na nju, ali ovo nije bilo to – doista su me uzbudile same misli koje su se pojavile. Snažne i glasne, gotovo da su se mogle čuti. Zapravo, izgleda da su se i čule, dočim si se ti pojavio ovdje, ne bih se začudio da se sad i Borna dokotrlja za tobom sa svojim bespogovornim mišljenjem o tome što sam ja mislio”, rekoh s nemalo sarkazma u glasu.
“Ha ha, opet sam te omeo u nečem važnom”, odgovara ironično na moju primjedbu. “Pa normalno da sam ih čuo. Pola svemira se zajapurilo uslijed njih. Gledaj kako je Sunce obojalo i nebo i zemlju i čitavo ovo more ispred nas u narančasto, boju tjelesne ljubavi. Očito se sprema na ponovno vođenje ljubavi sa Zemljom. Velika je to energija koja se oslobađa u tom činu kad popuste sve kočnice i nestanu sve pregrade. Što bi se sve s njom moglo učiniti kad bi je se uspjelo skupiti u jednu točku djelovanja!”
“Bog moj, sad mi još samo Upitna fali da mi održi predavanje o muškom mozgu i onom “povelikom” dijelu u njemu kojeg svakodnevno zauzimaju misli o seksu”, negodujem iznervirano. “Što bismo mogli s ovom energijom, što bismo mogli s onom energijom… kao da nismo na domak razaranja svega oko sebe sa svim tim energijama koje skupljamo u neke točke djelovanja!”
“Ups, sad će predavanje o ekologiji i otapanju ledenjaka, već vidim! Odoh ti ja na pivo. Ideš li sa mnom, tek da smiriš te svoje tanahne živce, a?” posprdno me upita znajući odgovor već unaprijed.
“Samo ti idi. Možda smisliš neku priču o sočnim vinogradarskim breskvicama koje ti šapuću u noći svemirskog kontinuuma, ionako ne znaš ništa drugačije!” završavam ljutito neželjeni dijalog.

Većina ljudi s plaže je nestala zajedno s odigranim i onim moguće odigranim događajima. Na mjestu gdje je ležala čitačica zjapila je ogromna rupa, a na njenom rubu žuta platnena torba s crvenim natpisom. Bradonja se očito nije na vrijeme zaustavio. Iz rupe su na sve strane izlazili rakovi u obliku ženskih i muških spolovila.
A Sunce? Ono je uronilo u more, tu životnu Zemljinu tekućinu čiji sve snažniji valovi kao da me žele prekriti gustom bijelom pjenom; tek su mu plameni čuperci ostali viriti iznad zamišljene linije razdvajanja ovog mog svijeta od onog njihovog.
I taj dječak na žalu. Još uvijek usredotočeno skuplja šarena stakalca, lišena njihove oštrine vječnim gibanjem istih tih valova. “E, da mi je biti u njegovom svemiru” pomišljam glasno, zatvarajući bilježnicu. A on, kao da je čuo moje misli, okrene glavu prema meni i mahne mi. “Dođi vidjeti koliko sam ih skupio!” vikne podižući kutijicu s draguljima.

Objavljeno u proz(or)no uokvirivanje | 10 komentara

Bradom do slobode

Gledao sam kroz prozor tamne oblake kako pokrivaju ljetno-plavo nebo. Govorila mi je o tome kako su stijenke pri vrhu tanke i kako će morati puniti u dvije faze, mora tako oprezno jer postoji mogućnost loma korijena s obzirom da su naprezanja pri ugrizu velika. Mislio sam kako je moram pitati kada ću smjeti nešto pojesti jer mi se jelo nešto slatko, a ona je rekla koliko će to koštati i još kako će na kraju nadograditi, a onda će jednog dana doći protetika i još je nešto govorila, ali ja nisam baš razumio što jer sam zbrajao i oduzimao. Na kraju sam rekao kako ću paziti da ne zagrizem u tvrdu hranu s tom stranom.
Kad sam izašao, vani je već puhao snažan vjetar. Sjeo sam u prvi kafić koji se našao na putu i razmišljao kako bih pojeo nešto slatko kad se konobar pojavio. Naručio sam točeno, veliko. Bilo koje imaju. Malo me čudno pogledao kad sam prozborio da to ne moram gristi. Dok je odlazio, prebirao sam po umu imam li dovoljno keša u novčaniku za platiti veliko, izvadio duhan i krenuo motati cigaretu. Nije mi se vadio novčanik da provjerim, već ću se nekako snaći, mislio sam. Možda dobijem na lotu. Samo moram uplatiti listić. Ionako me već danima svrbi lijevi dlan.
Preko puta se plavila tabla s nazivom ulice. Tko je do vraga taj Francesco Tenchini? Mora da je neki talijanski kompozitor barokne glazbe! Ne ljubim tu vrstu kićene glazbe sa svim onim njenim uresima i predvidljivim kontrastima. Pokojni Zvonac mi je snimio hrpu cdova s Pachelbelovim kanonima koje do dana današnjeg nisam uspio sve preslušati. Svaki put kad bih pustio glazbu s nekog od njih, pred očima mi se pojavio par kako pleše menuet i počeo bih kao sumanut sitnim koracima skakutati po stanu urličući ‘ornament je zločin!’. Onda bih počeo psovati ljudski rod i sve što je smislio… “Valjda me ne čuje tamo gdje je sad…” Zvonac. Ne Adolf Loos.

Ma tko li je taj Frančesko…? Konobar je spustio ispred mene kriglu i račun koji me razveselio. Istočasno sam osjetio kako se stolu približava neki lik. Sad će me žicati ‘nekaj sitnoga’, pomislih, kad on progovori umornim, ali bistrim glasom: “Vidio sam te s balkona i odmah prepoznao. Sto godina se nismo vidjeli!”

Oprezno sam podizao pogled grčevito se boreći s mišlju kako nikako ne smijem naručiti još jedno piće jer vjerojatno nemam dovoljno para. U uskom kadru ukazala mi se poduža srebrnobijela kosa i još sijedija brada na tamnosivoj podlozi već prilično namrčalog neba. Nisam imao blagog pojma o kome se radi, kopao sam po najdubljem dijelu umnog džepa histerično se nadajući da ću naći nešto sitnoga.
“Da, znam, promijenio sam se drastično, teško me za prepoznati.” rekao je s tugom u glasu sjedajući na stolac nasuprot. “Prvo rat, pa rastava, pa par uzaludnih propalih veza. A i klinci su rasli bez mene…”

Doktor Peh! Petar Peh! Ajme, zar je to onaj Pero kojeg smo zajebavali da bi i Crkva propala da je sagrađena na njemu? PP! Poslije potopa…

“Daj sjedni!” provalih čovjeku koji je već sjedio. “Oprosti, malo sam se izgubio u nekim proračunima, a ni mozak mi danas baš ne šljaka najbolje. Jebu me ove nagle promjene vremena!”, nastavih sipati gluposti samo da dobijem na vremenu. “Pa kaj delaš ovdje, kaj nisi ti na Ksaveru?”
“Ma nisam već 15 godina« procijedi gorko, “prodali smo sve ono tamo pa sam kupio stančić tu u Tenchinijevoj…” Htio sam ga pitati tko je dovraga taj Frančesko, ali on je nastavio: “Kupila je čizme s visokom petom. Konačno!”
“Mmmolim?!?” zamucah u nedoumici.
“Dok smo bili zajedno pitao sam u nekoliko navrata zašto nikada ne kupuje cipele s visokom petom. Rekla je da ih ne voli nositi. Meni se činilo da bi baš dobro izgledala u njima. Onda sam jednog dana čuo od kćerke da mama neće hodati u visokim petama jer bi tada izgledala viša od tate.”
Nije bio visok i uopće nije bilo problem biti viši od njega…
“Nisam visok i nije problem biti viši od mene, ali to me je zadnji put smetalo u srednjoj školi, u pubertetu, koliko je čovječe samo godina prošlo odonda, a? A i prije sam bio u vezi sa ženom koja je i bez cipela bila viša od mene. Neki ljudi to ne vole, nekima je baš to onako – šik, a nekima je svejedno.”
“Ma to su glupe predrasude!” krknuh floskulu samo da pokažem kako sam na njegovoj strani.
On je nastavljao dalje kao da me uopće nije čuo: “Pitao sam je da li uistinu ne želi nositi visoke pete zbog mene. Zanijekala je, a ja sam dodao da mene to stvarno ne smeta.”
Stao je i zagledao se gore, u mrko nebo s kojeg je visio ljetni pljusak.
“Izgleda da će kiša…” promrmljah.
“Sad hoda u čizmama s visokom petom. To je kao neki znak slobode. Kao neko probijanje granica unutar kojih se morala stiskati tolike godine. Tako mi je žao zbog toga. Opet, drago mi je zbog njenog sadašnjeg osjećaja slobode. Osjećaja s granicama pomaknutim nešto malo više.”
Zaustih pitati ga što se dogodilo, ali on je bez stanke nastavio: “Puno smo godina proveli zajedno. Puno smo toga dijelili jedno s drugim, ali i još više toga skrivali jedno od drugog.”
“Da to je prilično zajeb…”
“Ja sam kupio sušilo za kosu. Na akciji u Konzumu, s 30% popusta. Konačno! Trebalo mi je. Već se dugo ne šišam. Istina i prije sam znao puštati dužu kosu, ali taj izgled nije bio baš najbolje prihvaćen. Zato sam se češće šišao. No, kad mi je narasla, više se nije sušila dovoljno brzo pa sam morao birati vrijeme kad ću je oprati. Ovako, s fenom imam puno više slobode birati vrijeme pranja kose. A i bradu sam pustio. Kao što vidiš, ovu kratku, na pola centimetra. I baš mi se sviđa!” Pogladio se zadovoljno desnom rukom po istoj dok je lijevom mahnuo konobaru. “Dajte nam još jednu rundu istog!” glasno je izgovorio prije nego se ovaj približio našem stolu. Ja sam nervozno mahao glavom mrmljajući kako ne mogu više a i žuri mi se, on je rekao da nema problema, samo neka ja idem svojim putem, on će sve platiti, ionako me je zasmetao u mojem samovanju.
Bilo mi je neugodno. “Zar sam tako proziran?” posramljeno sam mislio što sam tiše mogao. “Čuj, ponudio bih te cigaretom, ali ja motam, pa ako hoćeš…?”, započeh…
“Ne, ne hvala, ne pušim više, imao sam infarkt prije par godina…”
“Ma daj! I kako si sad?”
“Žalim što su me izvukli. Bar se ne bih jebao sa svim tim sranjima. Ali… klinci… nekako ih se nisam mogao odreći samo tako… A kako ti? Koliki su tvoji?” iznenadio me pitanjem.
“A moji… moji su ti već… ma ja sam ti se već davno rastao, znaš. Mi smo to dobro odradili, nismo se zakrvili, ma klinci su tu bili najvažniji… Sad ti radim u Samoboru, mala firma, posao bez veze, nije neka lova ali zaradi se za platiti alimentaciju i račune, i ostane nekaj… Ma i nije neka sloboda, ali opet…”, valjao sam i valjao bez puno pameti samo da nešto govorim.
“Znaš, pojam slobode je u filozofiji prežvakan nemali broj puta. I nakon svega – ne znamo što je uopće ta sloboda? I što s njom kad je imaš? Kad je nemaš boriš se za nju, kad je dobiješ ne znaš što bi s njom. Netko slobodu vidi u mogućnosti iskazivanja da kaže što želi, netko da radi što želi, netko je vidi u pravu da si je sam oduzme bilo kako i bilo kad, netko je čuva u visokim potpeticama, a netko u dugoj kosi i kratkoj bradi. [“Sloboda je uvijek sloboda drugačije mislećih (Freiheit ist immer Freiheit der Andersdenkenden) – Rosa Luxemburg.”]
Buljio sam zblenuto u njega držeći kriglu piva pred ustima, a on je pak zamišljeno zurio u nogostup po kojem su bubnjale kapi sad već zrelog ljetnog pljuska, gladeći polako i nježno svoj kratki čekinjavi izvor slobode.
“Nisam ga pitao tko je taj Frančesko!” sjetih se gledajući u njegova leđa na kojima su se širile mrlje od kiše koja ga je nemilice tukla dok se udaljavao u nekom, samo njemu poznatom smjeru. Otišao je bez pozdrava ostavivši na stolu pedeset kuna.
“Je l’ imate nešto slatko?” upitah konobara kad je došao naplatiti.
“Ne!” kratko je odgovorio i pokupio novac i prazne krigle.

“Pričekaj da stane kiša!” začuh glas dok sam motao još jednu cigaretu. Sjedio sam sam za stolom u praznom kafiću. Terasa ispred isto je bila prazna. I mokra.

Objavljeno u glas pripovjedača | 2 komentara

Zvukovi u snijegu

Glasovi

Fijuk vjetra, snježne pahulje u zraku, u mraku.
Grčevitim pokretima pokreće se tijelo u hladno jutro sa željom da se ne ohladi od tople postelje.
Sivi prosinac odnio je naglo kao što je i donio kratki ushit blagdana kada su svi bili razdragani,  sretni i umorni. Ljudi su se bezrazložno smijali, naporna muzika treštala je sa svih strana, na ulici, u dućanima, kafićima, knjižarama, toaletima…

U svoj toj gužvi čovjek se ponekad izgubi, ostane sam sa sobom. Tek poneki glas se izdvoji iz te kakofonije zvukova i podsjeti ga na neke melodije prošlih vremena, na šuštanje lišća u jesen, na šum valova koji udaraju o obalu, na veseli smijeh djece koja skupljaju kamenčiće i školjke na plaži, na prvi pjev ptica u proljeće, na mirise, boje…

Zvuk zimskih koraka

Ostavljam dah na prozorskom staklu dok pokušavam procijeniti hladnoću koja me očekuje nakon izlaska iz toplog prostora. Snijeg će jutros zvučno škripati pod mojim stopalima.

Nemir

Gledam u ogledalo žmirkajući. Zjenice su se maksimalno raširile u crne duplje koje gutaju sve svjetlo koje se nađe u blizini oka. Sve se zamutilo, postalo nejasno… nedostaje mi tama u ovom prividnom mraku.
Toplina oko mene uspavljuje me. Javlja se potreba za osjetom hladnog vjetra na obrazima, hladnoće od koje zasuze oči i ukoče se udovi.
Vrijeme je za pravljenje tragova u snijegu.

Nema vjetra. Snijeg je prestao padati. Bijeli pokrivač prigušio je sve zvukove i učinio svaku svjetlost razlogom za stiskanjem očnih kapaka u uske proreze.
Naprežem se, mozak pokušava izdvojiti bitne glasove iz apstraktnoga šuma svakodnevnice. Sve je pretiho, nerazgovijetno… nedostaje mi tihost u ovoj prividnoj tišini.

Kretanje

Bijela svjetlost snijega u mraku. Hladnoća.

Miče se tijelo žustrim pokretima da bi se ugrijalo. Um je još uspavan i ne želi sudjelovati u toj misiji izlaska na hladnoću, njemu je hladnije nego što stvarno jest. Um bi ostao tamo gdje jest, u toplom, u ugodnom.
Ali nešto iznutra želi van, na hladnoću koja će proizvesti efekt zagrijavanja, koja će toplinu što dođe poslije hladnoće učiniti jačom i stvarnijom.

Krećem u novi dan skupljati zvukove.

Objavljeno u skupljači tihote | 2 komentara

Kratki razgovori

Priče u vremenu


Dotaknu se priče riječima – rječuju se tako neko vrijeme… Onda se riječi isprepletu pa se priče smiju, vesele, tuguju, ljute – rečeničuju se opet neko ali malo duže vrijeme i uvedu se u radnju. Razrađuju zaplet jedna u drugoj (opet – neko vrijeme) i odluče se odlomkovati. Za poglavljenje je još prerano, kažu jedna drugoj, moglo bi doći do prenagle kulminacije zapleta, a time i do preranog, nasilnog kraja. U stvaranju totalne zapričanosti ipak treba pričekati na pojednostavljivanje zapleta.
Jer, taj život priče, to je jedna ozbiljna i složena stvar i stvoriti jednu priču iz dvije mogu samo dva zapričana pripovjedača.

Meet Jane Grey


Svjetlost je bila jaka, prejaka. Boljela je oči unatoč spuštenim kapcima.
Iz dubine misli pojavilo se biće. Sivo. Vidio sam bez podizanja vjeđa – na licu nije imalo ni očiju, ni ustiju, ni nosa… pružilo je prema meni ruku, ruku bez šake, bez prstiju, a opet je to bila ruka, ljudska ruka, predivna ruka. I pojava je postajala sve ljepšom, sve bliskijom.
Na trenutak, samo na trenutak je sablasno bilo čuti predivan glas iz ničega:
– Dođi, dragi… pusti se, samo se pusti.
– Kuda me vodiš?
– U svjetlo, u ovu divnu svjetlost… pogledaj!
– Ne mogu, boli me…
– Boljet će te još jače ako se želiš vratiti.
– Nema veze! Vrati me.
I boljelo je. Vraški je boljelo.
Ali isplatilo se.
Pogled kroz zamagljeno staklo dade naslutiti rujnu zoru.
A u ruci se, iz šalice, puši vruća kava: žlica arabice iz Yemena, žlica brazilske Cerrado da Bahia, par zrnca kardamoma i malo kore cimeta.
Aromatično, toplo, zamamno iskustvo s tobom…
Brišem orošeno prozorsko staklo dlanom i u odrazu vidim lijepo golo tijelo isprepleteno s bijelom krevetnom posteljinom.
I baš si maštam prizor kad ćeš ustati i poći prema izvoru mirisa koji te čeka na stolu…

Tihi spokoj

Postoje trenuci kad je svjetlo nepotrebno.
Volio bih tad naslikati tamu. Ne mrak, crnilo.
Tamu. Spokoj.
Postoje trenuci kad tražim riječi, a riječi su suvišne.
Volio bih sad izgovoriti tišinu, napisati mir. Tihi spokoj ljubavi.

Svevremenost

Stižu riječi kao kapi iz vječnog izvora, u rečenice se nižu. Ispunjavaju unutrašnji prostor srca, podižu valove, uzrokuju oluje, stvaraju supernove… i onda se sve umiri, nastane tišina, iskonski mir, ugoda koju samo duša prepoznaje u njenoj zbiljskoj vrijednosti.
Tanka linija u daljini na kojoj se izjednačuje ljudsko i božansko, točkica u beskraju točaka gdje posvudašnjost i svevremenost šapću tvoje ime… sve riječi postaju jasne, čiste, nestaje njihov zemaljski smisao… ostaje samo zvuk… praiskonski zvuk… svevremenski zvuk… zvuk glasa… glas.

Čujem te kako mi šapućeš, čujem te kako mi govoriš… i nije san.
‘Mjesec i Ja’ nismo nedohvatni. Mi smo daleki ali bliski prijatelji… odraz ljubavi – On te obasjava, ja te volim.

Posvudašnjost

Zagledan u zvjezdano nebo tražim onu točkicu koju zovem imenom tvojim.
Iznenada me obuzme osjećaj potpunog utonuća – Svemir mi milostivo ukaže na činjenicu kako smo apsolutno prožeti jedan drugim i da sam ja on, a on ja, i da točkica koju tražim u njemu jest beskonačni niz točaka u meni koje sve zovem imenom tvojim.

Stvarnost

Došlo je nekako nenadano, iznutra i izvana istovremeno.
Ne vidi se očima, ne čuje ušima, nema okusa, nema mirisa…
Posegnuh, no ruke uhvate prazninu; ali srce u tom trenu zakuca brže, jače, nemirnije…
Prvo se pojavi strah od propadanja u beskonačnu dubinu.
Onda se javi neki topli glas – Samo se pusti… samo se pusti…
Tišina.
Mir.
Udah.

Izdah.

Prolaznost

Rekli su mi da je sve prolazno.
Otad mi je sve jasnije zašto se grčevito držimo svim imajućim držačima za nekoga ili nešto. Naime, ako je sve prolazno onda je i misao o prolaznosti prolazna. A kad ona prođe ostaje držanje za nekog ili nešto. Dok i to ne prođe.
Možda je ipak bolja ona: sve je zapravo ništa. Pa kad imaš ništa imaš zapravo sve. I kad mi se sve dogodi ja kažem: ništa je to.
A kad mi se ništa ne dogodi kažem: ajme! alaj mi se nadogađalo.

Sanjao sam da sam pjesnik…

i da među kamenjem sam bjelutak
da u svemiru imam svoj kutak
u vječnosti svoj trenutak
a u ljubavi svoj vrutak

… pa sam se probudio i otišao u kuhinju na dvije minute i napio se vode. U odrazu prozorskog stakla ugledah lik.

– Već predugo je prošlo otkad te ne vidjeh… – šapnu mi.
– Predugo… – odgovorih.
– Boli li još? – upita.
– Ponekad, al’ ne smeta.
– Samo ne daj da postane navika!

Nikad od mene pjesnika… a baš bih tebi pisao pjesme!

Neprekinutost

Kaže se – najteže je učiniti taj prvi korak. A cijeli se život sastoji od prvih koraka. Svaki dan nosi barem po jedan prvi korak.
Logički, nameće se zaključak da je život težak.
Zašto? Što znači to teško? Da nema prvih koraka sve bi stajalo, a čovjek je sam sebi najteži dok stoji, dok se ne kreće.
Život nije težak. Život je kretanje, niz kretanja od kojih svako ima svoj smjer i svoj prvi korak.
Idem ja učiniti svoj prvi današnji korak… možda bi to mogle biti riječi: volim te.

Povremenost

Rana kava s dodacima koje ja volim. I slatko. Treba mi jutros.
Vrijeme se mijenja, jesen se razigrava, zove zimu oštrim fijukom vjetra.
Diže se bol u starim ranama, kucka na mjestima lomova.
Razdanilo se, već bi i ranije da oblaci nisu odlučili organizirati samit o utjecaju zime na listopadno drveće baš tu iznad mojih krajeva sjeverno od juga.
Kava je pri kraju kao i ovaj post.
Idem sad, idem se smješkati ljudima, možda mi pomogne razbuditi se.

Objavljeno u čuvari srca | Označeno sa | Ostavi komentar

Ispunjavanje tišine

‘Kako to da noć pada umjesto da se diže, poput sunca? Ipak kad pogledate na istok, dok sunce zalazi na zapadu, vidjet ćete kako se noć diže, a ne pada; tama se uzdiže u nebo, iznad horizonta, poput crna sunca iza oblačnog pokrivača.’
Margaret Atwood, Sluškinjina priča

Neproglednost

Ponekad mi se zgadi život. I sve to oko mene. I na kraju kao i na početku, ja sam sebi. Mislim da je to zbog jeseni i svih onih slatkih plodova. Fermentacije. Gljivica vrenja. I jesenskog cvijeća. Sve je tako prokleto šareno.
Ili zbog vlage. One koju osjećam kako se uvlači pod nogavice i penje potmulo prema glavi izazivajući nelagodno ježenje kože. I zbog tihe magle. Opet.

Ispunjenje

Još jedno jutro. Još jedan dan. Što li donosi?
Ispunjenje?
Je li dovoljan jedan dan za ispunjenje? Ili treba cijeli život?
Možda treba vječnost? To bi ukazivalo na to da do ispunjenja nikad ne mogu doći. Ili da sam vječan.

Nisam siguran da mi se sviđa biti vječan. Mislim, nije li vječnost ono kad tome nema kraja? Nikad do kraja? Ma, bježi vraže di te traže…
Možda trenutak? A nije li to jednako – taj trenutak ili ta vječnost?
Znači, opet isto.

~ o ~

Vječnost na vratima: Kuc kuc. Otvori.
Ja: Neću.
Ona: Otvori.
Ja: Neću.
Ona: Otvori.
Ja: Neću…
Ona: Odvest ću te na vjenčanje.
Ja: Ajd dobro, oću!

(Evo zvoni s tornja.)

Ona: Čuj. Znaš, ja sam se predomislila. Vjenčanja neće biti. Mislim, tvoje agregatno stanje mi ne odgovara. Nije ti to meni ispunjenje kad trebam opet i ponovo ispunjavati. Nadam se da se uzvanici neće naljutiti. Odoh ja.

~ o ~

Što je to ispunjenje? Koga li ga vraga želim ako ne znam što je!
Je l’ ono Prije bilo jednostavnije? Uzmeš – nagneš – isprazniš – popuniš? Da bi ispunio prvo trebaš isprazniti? Pa ispočetka?

Nema ispunjenja. Stop. Samo traženja postoje. Stop. Traženja su… Stop.

 

Objavljeno u iz misli o životu | Ostavi komentar

Potpuri prošlosti

Putnik

“Krećem se jednoliko pravocrtno po cesti koja u daljini nestaje u magli. Iznad blješti sunce.”
To je nekakav metaforički pogled u budućnost?
Ne, zapravo ne – to je fikcija stvorena trenutačnim osjećajem na određenom mjestu u određeno vrijeme.
Ne, nije ni to. To je kontemplacija na život oko mene.
A što je sa životom u meni?
Tu bi bolje legla ona Petra Preradovića:
Bože mili, kud sam zašo!
Noć me stigla u tuđinju,
ne znam puta, ne znam staze…

Zato, miruj, miruj srce moje… rekao bi isti pjesnik.

Voćnjak

Stari se srebrni naduvenko opet počinje smiješiti, drugi put ovoga kalendarskog mjeseca. Razlijeva se po površinama lokvica koje su ostale nakon kratkotrajne kiše. Odražava se baš u svakoj od njih podjednako svijetlo i nacereno. Veseljak, nema što. Njemu je sve zabavno.
Gledam kako se namreškala površina jedne na putu kroz voćnjak, baš kao da je netom netko ugazio u nju. A nema nikoga. Samo Srebrni i ja. I voćke. Šapuću nešto o granama koje njišu poslije kiše i suncu koje čekaju da ih otkrije. Žale za plodovima koje su dale i koji sad padaju s istih tih grana, trunu na tlu jer ih nitko ne kupi.
– Pa opet će nešto izrasti iz njih – tješim ih ja.
– Izrast će iz sjemenke, da, ovako ili onako – odgovaraju složno – ali naš trud je u plodu, u njegovoj slatkoći i sočnosti.
– Evo, na godinu ću ja pokupiti sve – pokušavam ih razveseliti.
– Dobro za tebe na godinu. Samo, propustio si ovogodišnje, bili su najslađi dosad otkad mi postojimo. Ne znamo kakvi će biti iduće godine.
– Ma bit će odlični, još bolji – optimistički im odgovaram očito ne tješeći ih nimalo.
Pogled mi zapne na sarkastičnom osmijehu onog gore na nebu.

„Nitko ne može stupiti dvaput u istu rijeku“ rekao bi Heraklit prešavši na drugu stranu preko mosta. Filozof.

Vrt

Korov polako zavladava travnjakom, trnovito granje čini staze neprohodnim, ružin grm se još drži.
Pitam se – kakav li je miris suhih ruža?
Na fontani voda sve tromije prska.
Vrijeme je malodušnosti.

Kvar

Izgleda da je samo dizna na rasplinjaču bila zaštopana pa kosilica nije htjela upaliti. Mada sam se uplašio da je kamenčić upao u motor i slomio nešto. Srećom, nije.
Ajmo radit. Vrt jedva čeka uređivanje.

Sredina

Mogu li si reći da sam nigdje? Pa ne baš. Ako nigdje gledam kao ništa, odnosno kao prazninu, onda ne mogu biti nigdje. Jer ako sam ja tu, onda to nije praznina.
Ma čini mi se da sam trenutno određen samo s jednom koordinatom. Onom četvrtom. Prve tri su me zaobišle, zakrivio se prostor oko mene, a ova četvrta me smješta negdje u sredinu praznine koja to više nije.
Ima li vrijeme sredinu? Ima. Ja sam sredina vremena. Sve počinje od mene i sve završava u meni.
Izgubljen u prostoru, nađen u vremenu…

Objavljeno u iz misli o životu | Ostavi komentar

Tromost preko vode

Jednog jutra dok se umivah u planinskom potočiću, tik do izvora, prvi sam puta shvatio da voda pamti. Netom što ispljuskah lice ledenim biserjem, u vodi ugledah lice neznanca. A ispod njega na dnu, uklesane u kamen, stihove:

S likom neznanca
osjetih se blizak;
to podsvijesti dodir klizak
spoji nas u karike jednog lanca.

Drugi se put moja teorija potvrdila negdje sredinom ljeta dok sam pokušavao doseći dno.
Voda koja sve pamti izbacila me van, ne dozvoljavajući mi dalji podor u sebe. Sjetih se tada pjesme Vesne Krmpotić ‘Da sam vatra…’ i počeh pjevati litaniju, iskorištavajući besramno njene stihove:

Da sam voda
prvo bih samog sebe prolio

Na izvoru srce bih svoje otvorio
i kao bijela bujica se slio

i širio se sve više
s rukama iz utrobe svoje

Konačno, ah konačno bio bih
ono što poji i napojeno je

Treći put voda je padala s neba. Hladne strujice slijevale su se od vrha glave preko cijelog tijela do stopala ispod kojih bi tvorila kratkotrajna jezerca. Tik do mojih nogu počeše nicati biljke i zmijolikim se pokretima uspinjati uz moje listove, bedra, trup, obavijati ruke, vrat lice, uvlačiti se u sve otvore pjevajući psalam o ispunjavanju praznine, hraneći me onim što je voda zapamtila iz poruka što joj govoraše moje tijelo.
I dan danas vide se fosilni otisci lika neznanca, u duplji lubanje ispod trećeg oka.

Zaplijeniti oči
preuzeti ruke
ispuniti tijelo
tebi tobom tvoje

Objavljeno u s rubova zbilje | Ostavi komentar

Trojstvom protiv Jednog

Prvo bijaše Misao. I bješe ona posvuda i zanavijek.

***

Sjedim na obali i promatram veslače. Rimen disciplina. Kombinacija pokreta ruku, nogu, čitavog tijela. Zabadanje vesala u površinu vode. Bez pljuska, bez šuma, naizgled bez otpora. U biti, taj otpor koji pruža voda čamcu je otpor koji veslači preko vesla koriste da bi pokrenuli taj isti čamac po toj istoj vodi. Kao da postoji pozitivan i negativan otpor, a rezultat je – naizgled bez otpora. Što li misle veslači unutar tog vremenskog intervala od ulaska vesala u vodu do izlaska istih iz vode?
Postoji i onaj ‘zračni’ interval, onaj izvan vode. A pitanje je isto.
Oblik čamca, oblik vesla, oblik ruku, oblik nogu, oblik glave… Kakvog li su oblika misli unutar tih glava, unutar tih tijela, unutar onog vremenskog intervala od ulaska vesla u vodu do izlaska iz vode? A kakvog su izvan njih? Zadrže li fizionomiju onog čiji ih je um otpustio? I što biva kada se sretnu – izmiješaju li se, stvore li novi oblik? Pa onda ostanu za trenutak lebdjeti iznad vode kako se čamac odmakne, i tako svako malo, sve dok se ne stvori čitav niz, trag misaonih oblika iza čamca u kojem dvoje ljudi skladno pokreću svoja tijela, sinkronizirano prenose taj pokret preko ruku na vesla kojima zahvaćaju vodu, ni preduboko ni preplitko, i usmjeravajući plovilo bez napora glatko plove prema ciljnoj ravnini. A uobličene misli, one podalje iza čamca već su napola utonule u vodu, one još dalje posve su pod vodom koja ih pak sprema u svoje molekule, atome, pamti ih da bi ih prepustila nekim slijedećim zaveslajima, da bi se spojile s nekim budućim oblicima.

***

Onda se začu zvuk. I bi Riječ.

***

Vozim zaobilaznicom i razmišljam.
Tko su to – Pisac i Čitatelj? Što je to – Djelo? Je li Djelo most, poveznica između Pisca i Čitatelja ili je možda Čitatelj spona između Pisca i Djela? Što je pisac Djelu i Čitatelju? Jesu li oni možda jedno, a ako ne – trebaju li postati?
Sa stražnjeg sjedišta, iza suvozačevog, javlja se glas Pisca:
– Ja stvaram Djelo, ali ne mogu stvoriti Čitatelja, tek ga Djelom mogu dozvati. Kad bez Čitatelja ostvarujem Djelo, ne prestajem se pitati je li to moje djelo – Djelo. I onda postajem čitatelj svoga djela, ispreplićem se s njim unutar njega u jedan zatvoren, autističan odnos. I prestajem biti Pisac. A ne postajem ni Čitatelj. Postajem samo dio svojeg djela kojeg sam ne mogu oživjeti.
Lijevo od njega začuje se glas Čitatelja koji, potaknut igrom ‘pričam ti priču’ reče:
– Da, ja ne stvaram Djelo, ali ga mogu oživjeti. Ja ne mogu stvoriti tebe, Pisca, ali te kroz oživljavanje tvojeg Djela mogu pronaći. U slučaju tvoje fizičke neprisutnosti, stvorit ću eterično tijelo unutar kojeg će se smjestiti duh, um i osjećaji tvojeg Djela. I tako ću utvariti Tebe. A ako odlučim sam stvoriti Djelo, postajem Pisac. Tada gubim obilježja Čitatelja tog Djela.
Na sjedištu do mene sjedi Djelo. Gleda nezainteresirano kroz prljavo staklo ne primjećujući sparušen krajolik ni kako nebo svijetli sivu svjetlost. Djelo samo-po-sebi ne govori ništa. Ono samo-po-sebi niti stvara niti ostvaruje išta. Niti oživljuje Pisca, niti Čitatelja. Djelu samom-po-sebi ne trebaju oni da bi postojalo, njegovo opstojanje je osigurano samom Misli o njemu. Samo-po-sebi, ono je jednostavno posvudašnje i zanavječno. Neograničeno, neuobličeno. Rastvareno. Ono vidi Pisca kako uzima njegove dijelove i slaže mozaik prema nekim svojim zakonitostima, ili uzima jedan veći dio pa ga opet rastrže u komadiće. I vidi Čitatelja kako sagledava taj mozaik pa zatim zasebno pregledava pojedine njegove komadiće, ili obratno. Ali Djelu samom-po-sebi to ništa ne znači jer nije oživljeno.
Kako ja to vidim, oni ne mogu biti Jedno, ali ne mogu ni jedni bez drugih. Trebaju jedni druge za vlastito ostvarivanje i oživljavanje. S gledišta Pisca i Čitatelja – Djelo bez njih ne postoji i sve što mu treba su Pisac da ga ostvaruje, i Čitatelj da ga oživljava. Opet, s gledišta Djela – Pisac i Čitatelj postoje zahvaljujući njemu, jer da nema njega, Pisac i Čitatelj ne bi imali poticaj za uspostavljanjem međusobnog odnosa i izgubili bi razlog svojeg ostvarivanja.

***

Odjeknu Riječ i bi Svjetlo. Stvori se Slika.

***

Sjedim na obali, sam, ali ne i usamljen. Pored mene leži Julio i promatra nebo i oblake koje nadograđuje oblacima otpuhutih dimova Gauloisesa. Palčevima i kažiprstima obje ruke poput redatelja nekog filma pravi pravokutnik i gleda nebo kroz njega. Pomiče kadar svako malo na drugo mjesto pa ga vraća nazad, pa opet gore-dolje-lijevo-desno. Pokušavam misliti njegove misli: “Zašto ovo pišem? Nemam jasnih ideja, čak uopće nemam ideja. Postoje djelići, porivi, gromade, i sve traži neki oblik, a onda u igru ulazi ritam i ja pišem u tom ritmu, pišem tim ritmom, pokretan njime a ne onime što nazivaju mišljenjem i što čini prozu, književnu ili kakvu drugu. Isprva vlada zbrkana situacija koja se može definirati jedino riječju: od te polusjene polazim, a ono što želim reći (ono što želi sebe reći) ima dovoljno snage, onda smjesta započinje swing, ritmičko balansiranje koje me izvlači na površinu, sve osvjetljuje, spreže tu konfuznu materiju i onoga tko je trpi u trećoj, jasnoj i kanda kobnoj instanciji: rečenica, odlomak, stranica, poglavlje, knjiga. To balansiranje, taj swing u kojemu se zbrkana materija uobličava za mene je jedini dokaz da je ono nužno, jer čim prestane shvatim da nemam što reći. A to je i jedina naknada za moj rad: osjećaj da je ono što sam napisao nalik na mačja leđa koja se pod rukom što ih miluje iskre i svijaju u luk. Tako pisanjem silazim u vulkan, približavam se Majkama, spajam sa sa Središtem – što god ono bilo. Pisati znači crtati moju mandalu i u isti mah prolaziti njome, izmišljati pročišćenje pročišćavajući se: zadaća ubugoga bijelog šamana u najlonskim gaćama.” (Julio Cortazar, Školice)

Odjednom, u jednom od onih njegovih kadrova, nađem se u smjeni kao konobar u lokalu na ivici parka, za koji će se kasnije ustanoviti da je restoran na kraju svemira, baš kad su se pojavili Borges, Kafka i Asimov i sjeli za svoj stol. Poslužujući ih, načuo sam da su se našli da bi raspravili važno filozofsko pitanje u književnosti, pitanje dr. Jekylla i gdin. Hydea, pitanje mogućnosti održanja naučnika u piscu i pisca u naučniku i pitanje primjenjivosti umjetne inteligencije u održavanju integriteta svakog od njih u istom umu, a da pritom ne naškode jedan drugome.
Nažalost, nisam mogao dalje pratiti njihovu raspravu jer se na ekranu ispred pojavila priča koja je potekla meandrirajući između nekih drugih priča od svog početka prema svojem dvostrukom ušću, priča koja u sebi sadrži još jednu priču, kao ponornicu, dosta vremena prije ispričanu i koju treba otkriti jer su neki likovi iz Pariza tridesetih godina prošlog stoljeća iz nje posjetili ovu noviju priču. U mojoj glavi priče su se izmiješale. Nisam više znao pojavljuje li se tajanstveni lik studentice koja gura kosu iza ušiju ispod Šumanovićevih slika u La Coupoleu, zapisujući pitanja koja će mnogo godina kasnije postavljati piscu u kojeg je možda zaljubljena, a fatalna žena bugarskog konzula pritišće kvaku na vratima moje sobe želeći ući, zaboravljajući da je mnogo godina prošlo i da na krevetu neće naći onog kojeg je tu ostavila odlazeći u kupaonicu srediti se.
Sjetio sam se što je Oscar Wilde rekao o djelovanju apsinta pa sam iskapio samo jednu čašu.
Sve je postalo onakvo kakvo sam želio da bude. Dobra priča puna zagonetaka za otkrivanje, priča čiji tok stvara rukavce kojima se, ako se u svakog uđe, može napisati roman; zanimljivi likovi pojavljuju se samo zato da bi kopkali po znatiželji inertnog uma, heroji koje je dobro ostavljati među koricama knjiga, a da bismo ih opet tamo mogli potražiti.
Netom što sam počeo usklađivati priče, prenula me cika iz smjera onog trija s početka. Naime, raspravu o možda najvažnijem filozofskom pitanju u književnosti prekinula je sumnja da će Woody Alen ideju za svoj ‘Midnight in Paris’ naći u Ženi bugarskog konzula! A krenulo je iz primjedbe sitničavog Franza da Isaac ne može biti s njima u društvu jer bi trebao biti u vrtiću (zaboravivši da u restoranu na kraju svemira vrijeme nije pravocrtno), na što je Isaac blebnuo da nije on učio pisati na porno časopisima da bi poželio uništiti sve napisano nakon svoje smrti, i sve to tako dublje i dublje… I tu ćemo stati jer bismo mogli shvatiti kako ništa od toga nema veze s onom sumnjom u Woodyja. Jorge je, naravno, sve to pozorno slušao s obzirom da nije mogao vidjeti i u glavi slagao priču koju će poslije već nekako zapisati.

***

Razlije se Slika posvuda i pojave se Osjećaji!
– Dobro došli !– uzviknem na njih.
– Još bolje te satrli! – veselo me grle.
Osjećaji, pojave se čas na jednom čas na drugom mjestu, ponekad istovremeno na više mjesta, katkad više njih na jednom mjestu, u trenu su svugdje, a već u idućem nigdje.
Svejedno svi tvrde da su ih ‘vidjeli’.

***

– Ček, ček, stani! Nemojmo raditi umjetnost od toga! – reče mi Glas pripovjedača.
– Nemojmo je raditi ni od čega! – odvraćam mu – Zašto ne bismo pustili umjetnost da bude sama po sebi? Zašto ona ne bi stvorila nešto iz same sebe, bez našeg upliva?
– Ako je možemo pustiti, znači da je posjedujemo. –
– Nisam mislio tako. Sama kreacija svijeta, života jest Umjetnost, mi smo jednostavno uronjeni u nju, lebdimo u njoj, dišemo je, gutamo, probavljamo… Mislio sam reći da ne uzimamo dijelove iz nje ostvarujući oblike prema našim afinitetima, uvjerenjima, ustvarujući je… Zašto je ne bismo uvidjeli takvu neuobličenu, neograničenu, rastvarenu? Zašto je ne bismo uživali bez naših intervencija, iskonsku, samoostvarivu?
– Nije li ti to ona Misao? – upita Bezvremeni.
– Pa da, u biti jest, to je ona Misao! – pomirljivo ću ja.
– No, to ti govorim: nemojmo raditi Umjetnost od toga – reče i ostavi me samog-u-sebi.

________________________________________________________________________________________

OBJAVLJENO NA: http://knjizevnostuzivo.org/2016/robert-janes-trojstvom-protiv-jednog/

Objavljeno u glas pripovjedača | Ostavi komentar

Ubijanje nokturna

Na kraju svega, kad rezimiram, o ratu definitivno nisam znao ni mogao pisati.
Tu i tamo bi mi u nekim depresivnim stanjima izletio neki stih pa nastala pjesma, ali to je bilo sve. Ono ostalo što bih napisao zvučalo bi mi nestvarno, nespretno i neuvjerljivo. I ponižavajuće.

Ovu pjesmu pišem godinama. Zapravo, to nije trebala biti pjesma, nego priča. Ne priča o prevarama i lažima političara na vlasti, ne priča o kamionima s kojih su se skidale oznake, tablice, o skeli za koju se nije znalo može li prenijeti taj teret na sebi preko rijeke, ne priča o ljudima koji nisu znali kuda idu, ali su išli, o ljudima koji nisu znali gdje su, a ostali su.
To je trebala biti istinita priča o strahu, ne strahu od smrti, nego strahu od života, strahu od onoga što ljudsko biće može postati, strahu od toga čemu krhak um i srce moraju biti svjedoci. Priča, ne o poremećaju pri kojem svakodnevni, prirodni i poznati sadržaji postaju neuobičajeni, neprirodni te sasvim nepoznati, već o onom poremećaju kad neprirodno i neprihvatljivo postane nešto uobičajeno i općeprihvatljivo.
Prirodan mir samog početka jednog dana postao je pakleni nemir uslijed okolnosti, opuštajući zvukovi prirode postali su uznemirujuća buka, pejzaž kojeg bi svatko poželio sanjati iz noći u noć pretvorio se u najgoru noćnu moru i ništa, baš ništa više nije bilo isto.

Trebala je biti priča, a nastala je pjesma o trenutku koji je postao vječnost.

Dugo vremena trajala je nedoumica – kako sve to izraziti?
Stotine i stotine pokušaja, i ništa. Tek jedne večeri, pred sam ulazak u zemlju snova, bljesne zračak iz podsvijesti – Matoš!
Pa tko je drugi znao bolje od njega kako dodir s prirodom nikad nije potrebniji nego u tuzi? Tko je bolje od njega pokazao shvaćanje ukupnosti onoga što se voli, a što se na kraju mora ostaviti? Tko je budnije od njega mogao osluškivati lupanje bata s crkvenog tornja, nadlajavanje lokalnih pasa, huk vlaka koji prolazi, i prolazi, i još kroz sve to čuti sitno cvrčanje s obližnje krošnje?
Pa možda, poslije njega, Ujević, Šop, Parun,… Ili prije njega Baudelaire… Ili možda njegov suvremenik Rilke?
Da, ali… zračak iz podsvijesti izletio je u svijest kao Notturno. I samo zato što uviđam da konačno treba stati – kradem Matošu stihove i otpuštam ono što ne znam izraziti, na jedini mogući – ovaj način:

Skela na Savi, nokat u urni, nokturno u-bih

Hladan zrak; mir na rijeci; zóran
zôr pred zoru;
Gutljaj ljute – okus grk i tvȏran
mòri mi mȍru.

Voden brbot ledno brenči, óran
zbor za pokoru;
Mračne misli kuju krik pródōran,
Svod da zaoru.

S lišća kapa strah,
skraćuje se dah,
crn pȍt curi ispod avet-lica.

Mȁrš mrtvaca, puč,
plamti smrtna luč:
ispred skele otvara se kmica.

(Sikirevci 1992.)

Objavljeno u glas pripovjedača | Ostavi komentar

Mali amaterski ‘Land-art’

Kada je moj sin vidio novi post na blogu Čarobna šuma, toliko se oduševio tom umjetnošću, predočenom na (pretpostavljam Borisovim) fotografijama, da smo i mi taj čas morali napraviti nešto slično od vrtnih ruža koje su počele odbacivati svoje latice. Rezultat se vidi na slijedećoj fotografiji tog djela (najveći dio je složio Vjeran sam):

Onda smo se prisjetili kako smo prije tri godine, tokom ljetovanja na otoku Ugljanu, na plaži radili nešto poput land-arta (ja bih to nazvao sea-art) 🙂

Predstavljamo vam – KORNJAČU!


_________________________________________________________________
Usput, među fotografijama s ljetovanja nađosmo i ove dvije na kojima smo zabilježili beach-art nepoznatog umjetnika, mi smo ga nazvali jednostavno: Čovjek i pas.

Pridružujući se ovim prilogom land-artu s Čarobne šume, ujedno bi se htjeli zahvaliti Borisu i Damiru na onome što nam tamo iz dana u dan daruju.

Objavljeno u čuvari srca | 2 komentara