Deus ex machina

Oni hodaju
malo sunčanom,
malo sjenovitom stranom,
obučeni u raznolike kože,
i neke nepoznate jezike govore
dok drugačijim očima ciljaju
s uskog nogostupa
nekud prema nebu

Pa upiru
na visoki reljef nad lučnim portalom,
na secesijske skulpure
– samoubojice na rubu korniša,
zbog kojih još više istežu vratove
i sve brže označuju prstom,
kao da da imaju zadatak
prebrojati sve triglife
i metope neoklasicizma u gradu.

Zastajkuju. Okreću se. Namještaju. Provjeravaju.

Smrzavaju trenutke
za neka buduća vremena
kad odledit će ih
ako bude dovoljno topline.

Oni se dive svemu monumentalno.
Oni se dive svakodnevno!
Oni se dive prolazno.

Lijeva ispred desne,
desna ispred lijeve,
svaki božji dan!

A meni što stojim,
sve oko mene
kao da promiče mimo…

Gledam petrovke
kako se još drže svojih grana
dok lipanjske ljepotice
zrele i sočne
padaju
sa stabla grube naborane kore
ravno pred moje noge,
na mirisnu zelenu travu.

Namah, promijeni se pravac kretanja
sveg tog okolo,
Varšavska se zalijeće u mene
i donosi mi onog
velikog,
ukipljenog.

Zar je pomaknuo glavu?

Zaustavljen njegovim kontrapostom
buljim u njega.
On netremice u mene.
Zuri.
Ja i dalje stojim.
Ukipljen.

– Aj ne zajebavaj Tine! –
strese me zvuk vlastitog glasa
– Znam da ovdje stabla krušaka ne rastu!

I ne!
Ne pomislih pisat pjesmu!
Fotografirati sam htio!

************************************************************************
Bilo bi neiskreno reći da sam onaj koji baš ne voli objašnjavati… ali… ok, ne volim objašnjavati kako nastaju pjesme koje pišem, ali ova je doista nastajala pod utjecajem više čimbenika pa mi se učinilo zgodno da i to zabilježim. A i nije to samo “zabilješka:

~0~

LIPANJSKI ZAPISI

Pričao jednom Krleža Enesu Čengiću o tome kako je jednom na nekoj kavi spočitnuo (on, Krleža) Tinu Ujeviću (s kojim se uglavnom susretao i družio, ali nisu prijateljevali) zašto Tin u svojoj pjesmi piše kako ispred Sveučilišta mirišu lipe, a lipa uopće nema, tamo su samo platane i kesteni. Nato mu Tin u svom neusiljenom stilu odgovori: ‘Krleža, nemojte me zajebavati!’

Na dan kad sam napisao i objavio (na nekom svom blogu) ovu pjesmu bila je 122. godišnjica rođenja Tina Ujevića. Nešto iza podneva uputio sam se prema Supetru na Braču i istu večer prisustvovao u art-cafeu Bravura obilježavanju tog dana zajedno s članovima splitskog Rječilišta i drugim gostima, usudivši se naglas pročitati svoju ‘čestitku‘. Tin je inače proveo jedno kratko razdoblje života (od studenog 1929. do 1. veljače 1930.) u Supetru. O dojmovima dolaska u tu sredinu pisao je u eseju “Sjeta pred Supetrom” krajem 1929.:

“Kada sam krenuo preko malog Kanala, nije trebalo par trenutaka pa da cijela okolica utone u neku radost blagosti i milje iskričavoga isparavanja. Bila je svetkovina nestajanja voda u sunčanost nebeskog obzora. More je bilo kao mlijeko, sa strujanjima žive; nad planine i bregove popinjala se magla za svakoga koji je željan…Bio sam u životnoj sreći što jesam… Kada sam se iskrcao u Supetru opet sam uvidio onaj domaći ljupki izgled ljudskih obitavališta; prošetao sam da poslušam bučanje rječitoga mora i da operem noge u njegovoj soli. Pod lahorom prokađenim mirisima otočkih trava i grmečaka, najprije sam posjetio Groblje da razmišljam o ništenosti pojedinca i nedotupavnome krugu ljudskih htjenja. Tu sam osjetio duboku malankoniju Supetra, kao i cijeloga ovoga primorskoga kraja… Jesam li ovamo došao dockan, ili suviše rano? Vjetar iz borika dopirao je u ove čemprese koji su u redu uz obalu koso pognuti, gotovo prevaljeni i iščupani od nevremena… ja doduše nisam imao raspoloženje da plačem, ali sam osjetio da sam sentimentalan, što već odavno nisam bio…”

Ivan Slamnig u svojoj ‘Disciplini mašte’ iz 1965. piše esej: ‘Pjesma kao faktor kolektivne svijesti’. Mada izvađeno iz konteksta može promijeniti doživljaj, ovo što tu citiram ima izravne veze s onim o čemu sam pisao: »Mislim da je pravi put u nastojanju da se definira pjesma (odnosno umjetnost uopće) odrediti njen odnos prema svijesti zajednice, njen položaj u svijesti zajednice. Kad govorimo o umjetnosti ili literaturi ili poeziji, često zapadamo u zabludu upotrebljavajući tu riječ u jednom užem značenju, a primjenjujući je naširoko. Često se dogodi da za neku pjesmu kažemo da je loša, a zapravo se radi o tome da ona pripada nekoj drugoj svijesti, drugom društvenom krugu. Ta razlika između umjetnosti i umjetnosti jasnija nam je kad se radi o prošlosti ili velikim geografskim udaljenostima. Mi danas ne možemo doživjeti umjetnost razdoblja ili nekih naroda – često nam je posve strana. Mi je ne doživljavamo, ali i ne osuđujemo, smatrajući da su ljudi, odnosno društvo u kojem je ta umjetnost nastala, drugačiji i da mi nemamo pravo glasa.«
Još jedan citat iz istog eseja: »Riječ nije samo signal. Ona prije svega postoji kao fenomen zvuka. No ono osnovno što riječ udaljava od signala jesu asocijacije koje se javljaju kod pojedinog slušaoca mimo osnovnog značenja riječi. Riječ dobiva kompleksnu vrijednost, a nije samo točka. Promatrajući riječ u odnosu prema nekolicini individua, učinit će nam se da je svaki promatra sa svoje strane, da ona postoji kao samostalan objekt.«
Pa još: »Neka dijalekatska riječ zvuči dijalektalno samo s obzirom na književni jezik, u svojoj sredini ona zvuči normalno… Tako riječ ‘žmikati’ zvuči nesumnjivo zagrebački, ali u normalnoj zagrebačkoj sredini ta riječ je samo obična i bezbojna…«

~0~

Promatrajući strane ljude, kojih u ovo doba ima posvuda po zagrebačkim ulicama, ja se iščuđavam čemu se to oni dive – pročeljima običnih kuća? Jer, to su za mene normalne kuće koje su se u ono doba gradile kao što se i danas grade neke, samo naoko drugačije. (Fasade su riječi u svom osnovnom značenju, ukrasi na njima puko prevođenje na neki jezik, uljepšavanje) Za mene su bitniji ulični blokovi (pjesme, priče) koje one formiraju sa svojim zatvorenim dvorištima i svim onim skritim prostorima i životima koji se ne vide s ulično-fasadne strane. No u trenutku shvaćam svoju zabludu i vlastitu ukopanost u mjestu, dok ono što je bitno prolazi mimo mene – oni to vide drugačije, oni to vide na svoj način! U panici, pribjegavam eskapizmu u vidu voćnjaka u kojem rastu i dozrijevaju slatke i sočne kruškice (je l’ to Raj?). Srećom, iz nadsvijesti se spušta On, Bard, pojavljuje se u vidu ogromne skulpure koju baš nešto i ne volim (gruba mi je i nadmeno velika), a koju nikako nisam mogao izbjeći tako zabetoniran u svoje predrasude. Malen kakav jesam, ponovo pokušavam pobjeći od samog sebe – pa ja zapravo i ne pišem pjesme, samo “crtam” prizore, štoviše – u lijenosti i tromosti svojoj – ja ih samo “fotografiram”.

Dakle, Tin iz moje mašte jest taj Deus, točnije to je ona anegdota s početka. Na kraju pjesme ‘Tina’ pretvaram u ‘Krležu’, sebe u ‘Tina’, no ipak nemam dovoljno snage da ostanem ‘On’ i skrivam se eto – u ‘svojem tumačenju’, u ‘fotografiranju’.

Zašto TIN i KRLEŽA?

Pa zapravo bih lagao kad bih rekao da je to smo zbog toga što za njih “svi znaju”, čak i oni kojima su tokom školovanja književnost i “sva ta sranja” bili teret.
Koliko su ta imena simboli onoga što je pohranjeno duboko u meni? Odgojem u obitelji, školovanjem, odgojem u društvu…
Taj simptom kulta ličnosti – pater familias, otac nacije, vođa, hrabri zaštitnik, superjunak, superznalac, superpisac, superpjesnik. Ta potreba da nam taj Netko kaže što i kako pa da odgovornost za prebacimo na njega, a protiv na one koji nam se ne sviđaju.
Pa kako jednom takvom sa slašću ne bih rekao – Aj ne zajebavaj!

Tamo negdje u meni je bijela zimska noć

Gledam kroz orošeno staklo prozora na četvrtom katu dok ledeni vjetar vlada ulicama i sudara se sa samim sobom između gusto parkiranih vozila ispred zgrada usnulog mjesta organiziranog po mjeri stroja, a ne čovjeka. Zimska je noć i ja sam budan. Iz nekog razloga ne mogu spavati. Nikakav nemir, nikakva zabrinutost, nikakve teške misli, tek najobičnija nesanica.
U ruci mi je šalica iz koje se puši vruća crna kava – a zašto ne, ionako ne mogu spavati. Udišući njen miris gorki miris gledam snijeg na ulici. Temperatura od minus nešto stupnjeva garantira da se još neko vrijeme neće početi topiti i ustupiti mjesto prljavoj slanoj bljuzgi, činjenici koja me uvijek podsjeti gdje živim.

Ponekad se u snovima nađem na mjestima na kojima prethodno nikad nisam bio, a koja su mi odnekle ili odnekad poznata. Kao da sam živio neki drugi život u nekom drugom liku. A možda imam sposobnosti putovanja kroz prostor i vrijeme koje mi omogućuju da ovaj trenutak stojim na obali jezera Manasarovar i iz Gossul Gompe gledam prema vrhovima planine Kailash, ili pak šetam po Stjenovitoj zemlji u blizini Omarurua u Namibiji, možda žmirkam od prejakog svjetla u sazviježđu Škorpiona uslijed sjaja Antaresa, ili plačem gledajući svjetlucanja kozmičkih zraka u blizini Tannhäuserovih vrata…

Ponekad mislim kako bi lijepo bilo živjeti u planini. Lijepo, mada ne lagodno kao ovdje.
Uvjeravam se da bih tu lagodu rado mijenjao za “ono nešto”, čak uz teže uvjete preživljavanja. Drvena kuća oko koje moram očistiti metar i pol debeo snježni pokrivač, uvijek dobra zaliha drva za grijanje, hrane i pitke vode, dugotrajna samoća, otežano i poduže kretanje do mjesta gdje nabavljam namirnice, do centra gdje se nalazi sve ono na što sam navikao… Ali kad se vratim iz ledenih uvjeta u kuću, zapalim vatru smrznutim prstima i ostanem pred peći neko vrijeme osjećajući onu iskonsku prirodu vatre, sve dok voda u lončiću ne zavrije da zakuham čaj… Bacam pogled prema uglu sobe iz koje me gleda tamno oko kompjutora spojenog na baterije koje punim preko vlastite male vjetroelektrane. Tehnologija koje se ne odričem… No ne pomišljam uključiti ga jer zbog loših atmosferskih prilika bežična je veza nestabilna i nema interneta pa ja, čovjek koji smatra da nije rob navika, sjedam u naslonjač sa šalicom vrućeg napitka od mješavine gorskih biljaka umjesto crne kave koju sam veći dio života običavao piti. Palim štednu svjetiljku na stoliću s kojeg uzimam Vesninu zbirku pjesama “Stid me je umrijeti”, otvaram stranicu na kojoj je pjesma što počinje stihom “Bili smo se uplašili da smo zalutali u jasnoći…” i nastavljam čitati, dok mi se veliki sivi mačak, tražeći toplinu, smješta u krilo.

Gledam kroz orošeno staklo prozora, dolje na ulici osim ludog vjetra nema žive duše, okolne su zgrade u mraku, a iz dimnjaka toplane, najviše građevine u gradu, suklja bijeli dim.

_____________________________________________________________
objavljeno na: http://knjizevnostuzivo.org/2018/robert-janes-tamo-negdje-u-meni-je-bijela-zimska-noc/
http://www.casopiskvaka.com.hr/2018/03/robert-janes-tamo-negdje-u-meni-je.html

Staklena menažerija

Doveo sam Fistla i Đuru u Centar kućnih ljubimaca. Na ulazu u predprostor, na staklu, bile su naljepnice s prekriženim crtežima sladoleda, koturaljki, pištolja, parova – raznospolnih i istospolnih u činu kopulacije… Istina da smo bili kažnjeni već nekoliko puta zbog toga što smo ušli u njega, ali nismo previše marili – nama su kazne ionako uvijek bile poticaj.
Centar kućnih ljubimaca bio je preogroman, razmjera manjeg hrvatskog trgovačkog centra na par stotina kvadratnih metara. S lijeve i desne strane prolaza nizali su se kavezi, točnije kutije sa staklenom prednjicom i šupljikavim plafonom, nešto poput izloga trgovina. Po sredini prolaza stajale su košare s potrepštinama za onu vrstu tužnog bića koje je bilo predstavljeno u izlogu. U zraku je lebdjela crvenkasta maglica sastavljena od paperja i prašine od ostataka hrane i zgrušane krvi podignuta nervoznim i naglim pokretima životinja s polučistih podova.
Đuro je bez zaustavljanja grabio naprijed sve se više udaljavajući od nas. Fistl je, glumeći ravnodušnost na patnju oko sebe, ukočenim korakom na granici kočopernosti koračao iza mene.
Po odjelu za ptice motali su se ljudi u bijelom. Prekopavali su po košarama na sredini, uzimali u ruke kutije i čitali s njih specifikacije, uspoređivali s onim što je pisalo na papirima koje su držali čas u rukama, čas pod rukom i ponekad zapisivali nešto u rokovnike odložene na rub košara. Muškarac blijedog lica s naočalama ovlaš me pogledao i kimnuo dok je mršava žena oštrih ali lijepih crta lica uperila svoj zasjenjeni pogled pored mene prema Fistlu i zamjetno mu se nasmiješila.
– Ispričavam se – progovori glasom Bette Davies pogledavši me sad ravno u oči – dodajete li mu u hranu ovaj preparat?
Pogledavši samo letimično kutiju u njenoj ruci odgovorih s neskrivenim ponosom – Ne! Mi se hranimo isključivo prirodno!
– A, tako. Neobično je velik pa sam mislila da mu je ishrana obogaćena. Ne znamo puno o ovom preparatu, pojavilo se nekoliko vlasnika velikih ptica koji tuže proizvođača zbog štetnih posljedica po zdravlje, pa bi htjeli skupiti što više korisnika zbog točnije procjene.
U glasu joj je titrala doza ironije pomiješana s trunčicom tuge, učinilo mi se na tren. Oštrina glasa je vjerojatno dolazila od pušenja, ali ipak nije odavala dojam osobe koja se treba truditi da ispadne ljubazno.
– Hej Đuro! – pozvah svog prvog pratioca – jel znaš ti što o ovim tabletama?
Đuro se približio nepovjerljivo zirkajući prema ženi u bijelom (strah uzrokovan traumama iz djetinjstva) ali opet ispunjen povjerenjem prema meni, pogledao u kutiju koju mu je ona pružila. Žena u bijelom se malko smrkla i odmaknula oprezno istovremeno me pogledavajući s nevjericom.
Teško je bilo duže boraviti u Đurinoj blizini. Naime, smrdio je na tri metra oko sebe uslijed izostanka redovitog presvlačenja i pranja. Đuro je bio klošar iz susjedstva kojeg ne bi pustili u Centar kućnih ljubimaca da nije bio u mom društvu. A u Centru je posjećivao psa kojeg su mu oduzeli jer ga nije mogao redovito voditi na cijepljenje i brinuti se za njega na način kako su to nalagali zakoni u našem gradu.
– Ne, ne znam – zapili Đuro zrak svojim promuklim glasom čovjeka koji ima problema s glasnicama – ove su prevelike. Te nismo koristili mada smo ih vidjeli iza u kontejneru, bojali smo se da bi mogle biti prejake, Stakleni je rekao da ih bolje ne uzimati s obzirom na gramažu.
– Znate – rekoh gledajući unezvjerenošću zasjenjene oči – Đuro i njegovi klošari, tu iza centra, prekopavaju po kontejnerima i pojačavaju neredovitu prehranu sjemenkama, konzervama, tabletama vitamina i minerala visoke kvalitete, liječe se lijekovima za ovoiono pa imaju praktične uvide o djelovanju istih. Jedan od njih je doktor farmacije i zna manje više sve o tim lijekovima, mada bi veterinar možda bio mjerodavniji. Al’ kažu momci lijevo od Centra, a ja nemam razloga da im ne vjerujem, da je Stakleni bio najbolji student u svojoj generaciji i dobio nagradu Rektora Sveučilišta.
Gospođica ili gospođa Fiona sve to vrijeme gledala je čas u mene, čas u Đuru, ne trepnuvši, široko otvorenih, kao što rekoh, lijepih zasjenjenih očiju. I ja sam nju gledao u oči, ali mi je treće oko, mada mu istinska namjena nije ta, šaralo gore-dolje po njoj, prolazeći kroz bijelo platno kute, tanku pamučnu haljinu ispod i čipkast, blijedoplavi donji veš s tamnoplavim prugicama na grudnjaku.
Fistl, svjestan njezine zainteresiranosti, glasno je zagraktao i time izazvao totalnu pomutnju među članovima menažerije iza stakala izloga oko nas. Muškarac u bijelom pri tom se izuzetno uznemirio, za razliku od žene koja se smijala glasno, smijehom nalik na kotrljanje staklenih perli po posudi od punovrijednog kristala.

____________________________________________________________________________________________
Ovo je priča iz koje će jednog dana nastati roman.
Objavljeno na:
http://knjizevnostuzivo.org/2018/robert-janes-staklena-menazerija/

Slobodna volja, postoji li to uopće?

Slobodna volja, postoji li to uopće?

Hodam s tim bršljanom obavijenim oko svojeg najmračnijeg dijela korijena do najsvjetlije točke krošnje, on pažljivo siše moje sokove da me ne ubije, on me ukrašava tako da mi se dive…
Odjednom shvaćam da se ja nikuda ne mičem. Da se nisam nikuda nikada maknuo. I pitam za pomoć, zovem nekog, vrištim: “Posijecite mi to korijenje!”, jer zalud sjeći bršljan, on će uvijek iznova odnekud niknuti. Ali svakog tko se približi bršljan koji je postao dio mene jednostavno udavi.

Morao bih sam. Posjeći. Svoje korijenje. Ali, nije li to ravno samoubojstvu?

A da konačno zavolim taj bršljan? Pa da se međusobno sišemo, grlimo umjesto davljenja i odbacivanja, i rastući uvis shvatimo da micanje nije samo po horizontali.

Strah od Slobode

Vjerujem da znate kako virusi žive oko nas, u nama i s nama cijeli naš životni vijek. Neke vrste žive čak i u bakterijama. Zbog svoje jednostavnosti vrlo brzo se razmnožavaju pa mogu postati opasnost za organizam. Naše zdravo tijelo im ne dozvoljava da se razmnože, da nam naškode, no kad dođe do stresnih stanja, pada imuniteta i pojačanoj koncentraciji dotičnih u našoj okolini, i naše tijelo i naš um popuste – i bolest je tu.

Jedan od najopasnijih “virusa” u čovjeka jest strah. Jedna od njegovih mutacija jest strah od gubitka sigurnosti. Jer ta vrsta virusa cijelo vrijeme u um ubacuje otrov da sigurnost postoji, da je to stvarno stanje koje se može dostići u Savršenosti. Teško je nesigurnost prihvatiti kao stvarnost, kao normalno stanje.. I zato se preventivno počne liječiti od tog virusa. Doktori Stručnjaci za izlječenje od nesigurnosti uvedu terapiju izjednačavanja sigurnosti sa slobodom proizvevši lijek i promovirajući ga sloganom “Sigurnost je sloboda”.
Ali! – stvarna sloboda nema ni sigurnosti ni nesigurnosti. Inače nije Sloboda. Pa u čovjeku kojeg se liječi lijekom sigurnosti neminovno dolazi do povećanja nesigurnosti, nema jedne bez druge. Taj čovjek tako počinje vjerovati u ono što ne postoji. Kao na primjer da postoji identičnost svih i svega, da svi moraju biti isti jer je to savršena sigurnost, a različitost je nesigurnost.
I evo ga – munjevito krene razmnožavanje virusa straha. I pojavljuju se njegove mutacije: strah od različitosti, strah od promjenjivosti… jednom riječju – strah od Slobode. A sve ove mutacije dobiju svaka svoje ime koje završava na …izam.

Malo sam to zamuljao u nekakvu alegorijicu. No Daša Drndić je to napisala onako kako samo ona to zna. Pa za one koji još nisu pročitali evo linka:
http://booksa.hr/kolumne/piscev-dnevnik/fasizam-welcome#.Wl9yfdVyfKA.facebook

Peregrino

Pogledom je dotaknuo cvijeće u vazi, netom prije no što će izići iz sobe. Nije ulio vodu da se ne usmrdi dok ga nema.

– O sused! Kam idete tak opremljeni? – pitala je Čuvarica ulice, misleći na školjku, štap i kalabaš, vjerojatno i na ruksak i sandale na nogama.

– Idem pješice do Santiaga počastiti Boga hodanjem! – odgovorio je.
– A zakaj?
– Za mir u svijetu.
– Je, to bu sigurno pomoglo.

Kimnuo joj je pa potom stavio šešir na glavu. Sunce se tek pojavljivalo iznad krovova. Sjetio se cvijeća u vazi. I nemira u sebi.

_____________________________________________________________
Nagrađena priča na natječaju časopisa Kvaka za kratku priču do 100 riječi.
http://www.casopiskvaka.com.hr/2017/11/robert-janes-peregrino.html

Pa imaš ključ, uđi već jednom (Doppelgänger)

Proljetni je dan, sunčan i vjetrovit. Sjeverac, možda posljednji koji pripada protekloj
zimi, igrajući se ružičastim laticama japanske trešnje iz obližnjih vrtova tka zavjesu u
zraku gustom od mirisa. Ljudi prolaze, nasmiješeni, razdragani, dok ih razigrana
koprena nošena vjetrom prekriva, pa otkriva, pa prekriva, pa otkriva…
Bijela grlica gleda me s grane, malo nagnuvši glavu (onako kako to ptice već rade) i
guguće. Na trenutak mi se učini da je zagugutala: „…hajde, uđi već jednom“…
Stojim pred vratima od debelog neprozirnog stakla zagledan u svoj odraz.
Čini mi se da staklo iskrivljava sliku. Prvo mene, pa moju bližu okolinu… sve izgleda
iskrivljeno, razvučeno u tom odrazu. Kosa mi se pretvara u nešto živo i lelujavo…

Imam frčak kose iznad čela koji raste u posve drugačijem smjeru od ostale kose.
„Kao da te krava polizala“, govorili su mi odrasli, a onda i djeca, kad bi to čula od njih.
Kasno je poslijepodne. Izašli smo nakon nastave u školsko dvorište.
Moja se pikula ovaj put dokotrljala najbliže jamici. Nisam nikad bio najbolji u toj igri,
ali kako bih i mogao biti pored onih koji je igraju sve svoje slobodno vrijeme.
Seki, Rifše, Gec, Kina i ja. Svi iz istog razreda. I Đambo. Najprgaviji među
nama. I drugačiji. Totalno neprilagođen. Mama socijalni problem, nezaposlena, tata
nepoznat, stariji brat u popravnom domu, sestra radi nešto s kamenom ili kameni-
cama, kamenjarkama… nisam dobro razumio što su govorili… On nije u razredu s nama.
Nosi odjeću dobivenu u Crvenom križu. Uglavnom su to košulje dugih rukava i predebele hlače za temperature koje su polako prevladavale. Zato mu je vruće i znoji se. Često mu se rugaju: smrade… smrade!
Žao mi ga je u tim trenucima, ali začas promijenim mišljenje, čim se okomi na mene. Užasno me ljutio kad je bio takav. A nije uvijek bio. Takav. Znao je otrgnuti pola svog sendviča i podijeliti ga s nekim mada mu je taj sendvič možda bio jedino jelo toga dana.)
No danas, sad, u ovom trenu što slijedi, postat će onakav kakvog ga ne volim.
Promašio je jamicu.

„Hej Đambo stani! ne možeš ponovo, Borna je sad na redu!“, povikaše jednoglasno
dečki.

„Ma nemoj, ajde da ga vidim!“ naceri se i otme moju najdražu i najuspješniju pikulu.
Onu koju mi je dala Alica Padalica. (Alica Padalica me samo pogledala ispod svojih duuuuugih trepavica dok sam joj vraćao izgubljeni šal i tutnula mi poskrivečki u ruku najljepšu pikulu koju sam vidio u životu. Bijelu porculansku pikulu na čijoj su se površini odražavale plava i zelena boja njenih očiju.)

„Vrati mi pikulu, Đambo! Evo ti pet drugih, boljih i ljepših od ove, samo mi nju vrati!“

„Uzmi mi je, na, dođi… uzmi, ti od krave polizani, uzmi ako se usudiš!“

Osjećao je koliko mi je stalo do te pikule. I znao je da ga se bojim. Stariji je i veći. Ima iza sebe dobrano dug staž uličnih tučnjava iz kojih je izašao kao pobjednik.
Skočim prema njemu hitro da bih mu oduzeo toliko mi bitnu relikviju, međutim zaustavi me udarac u lice koji mi natjera suze na oči. Odmah iza njega drugi, još mi više zamuti vid. Pokušavam uzvratiti. Ali ruke su mi teške kao olovo. Novi udarac, želim se zaštititi, obraniti, no ne mogu podići ruku na njega. I tad Đambo uz nove i nove udarce po mom, sad već raskrvavljenom licu počne pričati što će sve „raditi mojoj Alici kad je nađe kako se drma na podu“…

Dečki su me dizali s njega dok je krvave glave urlao i ridao na tlu. Osjećao sam se kao da lebdim. Težak kao kamen, a lebdim. Nešto je u meni učinilo moja osjetila otupljenim na okolni svijet. Jedino čega sam bio potpuno svjestan bila je krv na rukama, na zglobovima šaka. Moja i Đambova. Osjetio sam kako se miješaju naša krvna zrnca, kako njegova postaju dio mene i sve me jače peku šireći se tijelom.

Učinilo mi se da ću se srušiti, kad iznebuha nađoh pred tamnim masivnim vratima s mjedenim zvekirom. Lagano, uz jedva čujan zvuk struganja šarki, vrata se otvoriše i između bogato ukrašenih dovratnika pojavi se lik muškarca tamne duge kose vezane u rep. Visok, obučen u crnu odjeću skrojenu samo za njega, nasmiješio mi se zaleđujući me pogledom beskonačno crnih očiju: „O, Borna! Znali smo da ćeš kad tad upotrijebiti taj ključ. Baš smo sretni što nas nisi razočarao.“ Odmaknuvši se u stranu pokazao mi je rukom da uđem. Prolazeći pored njega, totalno lišen vlastite volje, na suvratku njegovog fraka vidio sam pločicu s imenom „Flegija“.

„Uđi u lift desno od vrata i pritisni -5!“ naredi mi i zatvori mračna vrata iza nas.

____________________________________________________________________________________________

Objavljeno na:

http://www.casopiskvaka.com.hr/2018/02/robert-janes-covjek-je-skupina-oblika.html

http://knjizevnostuzivo.org/2018/robert-janes-staklena-menazerija/

O čemu govorim kad govorim o čudima tehnike

(O čemu mislim kad mislim o čudima tehnike)

Uvijek sam se divio čudima tehnike.

Recimo ova velika plava mrcina prepuna ljudi, koja je i mene progutala, zna točno gdje se nalazimo! I kuda idemo! Ona govori!

“Zapruđe. Sljedeća je postaja Utrina.”

Ispred mene sjedi žena. Čita knjigu. Dok ju je vadila iz torbe primijetio sam da je to Murakamijeva zbirka priča “Nakon potresa”. Gledajući oko sebe ljude koji imaju slušalice u ušima i tapkaju po svojim pametnim mobitelima, pokušavam se prisjetiti tih priča . Jedna druga žena, naglašeno našminkana i napadno obučena, glasno razgovara na mobitel s nekom trećom o nekoj četvrtoj koja ima kuću o Donjem Laduču i muškarcu koji kad joj se javlja govori da je negdje vani, a ona je sigurna da čuje da se on javlja iz nekog zatvorenog prostora, vjerojatno kuće u Donjem Laduču. Visoki plavokosi muškarac govori ženi kratke crvene kose s crvenim ruksakom na leđima kako su ga kaznili komunalni redari jer nije vodio psa na povocu. Ona ga pita koliku je kaznu platio, a on odgovara da ništa jer je sutkinji pokazao fotografiju izrezanu iz dnevnog tiska na kojoj se vide gradonačelnik i njegov pas kako bezbižno trče ulicom nevezani jedan za drugog.

“Utrina. Sljedeća je postaja Središće.”

Čovjeku koji je sjeo iza mene nešto teško je palo na pod. Ne mogu a da se ne osvrnem nakratko. I vidim da je to Carverova “Katedrala”. Sjetim se jedne priče u kojoj se glavni lik prisjeća priče Jacka Londona “Kako upaliti vatru”. Sjetim se da se iste te priče prisjeća i glavna junakinja iz Murakamijeve knjige koju čita žena ispred mene. Možda ta žena baš sad čita tu Murakamijevu priču? Možda bih tim ljudima trebao skrenuti pažnju na prst sudbine koji je u ovom trenutku poprimio moj oblik? Možda bih ih mogao uvjeriti da su stvoreni za jedan ogroman dalekovidni krijes koji će dugo svijetliti i grijati svoju okolinu? Možda bih mogao postati posrednik u sklapanju jedne sretne veze – možda bih trebao reći čovjeku iza sebe i ženi ispred sebe kako se dotiču u dimenziji čitanja?

“Središće. Sljedeća je postaja Sopot.”

U veliku plavu mrcinu upada sedam spodoba specijalno obučenih za mrak. okružuju plavokosog muškarca koji je lukavo izbjegao plaćanje kazne. Crne navlake za glavu s otvorima samo za oči prigušuju im glasove dok mu nešto govore. Žena ispred se okreće i tutne mi u ruke svoju knjigu. muškarac iza se kratko pridigne i stavlja mi u krilo svoju. netom, crni krug se otvara i visoki plavokosi muškarac uperi kažiprst na ženu ispred mene i potom na muškarca iza mene. Šest spodoba specijalno obučenih za mrak podijele se u dvije grupe po tri, jedna zgrabi ženu, druga muškarca, i skaču s njima kroz zatvorene prozore van. dok se polako stišava zvuk razbijenog stakla sedma od sedam, prije nego će i ona skočiti, objašnjava nam da mirno nastavimo svojim putem jer su oni upravo uhvatili dvoje terorista koji su htjeli podmetnuti vatru na otvorenju zagrebačkog filmskog festivala u Muzeju suvremene umjetnosti. prepoznali su ih po tome jer su čitali knjige u tramvaju, što je bio tajni znak za prepoznavanje.

“Sopot. Sljedeća je postaja Muzej suvremene umjetnosti.”

Naglašeno našminkana i napadno obučena žena i dalje glasno razgovara preko mobitela s nekom drugom o nekoj trećoj, ljudi koji imaju slušalice u ušima i dalje tapkaju po svojim pametnim telefonima, a visoki plavokosi muškarac sjeda i otvara neke besplatne novine koje je našao pored sjedala.
Gledam kroz prozor. Pas prelazi cestu. Automobili mahnito kreću na zeleno, a on trčkara po sredini. Brojim sekunde; u mislima mu šaljem naredbu: idi prijeko, potrči! Da mi je sad onaj stroj iz Enterprisea! Auti jure sve brže i brže i… pas zapišava stablo kestena pored nogostupa i odlazi u mrak iza.

“Muzej suvremene umjetnosti. Sljedeća je postaja Velesajam.”

Prizor je isti: gledam kroz prozor. Ali čovjek prelazi cestu. polako. Automobili jure i sve su mu bliže. Je li gluh? Je li zamišljen? Je l’ u depresiji? Automobili mahnito trube. Čovjek podiže ruku i pokazuje srednji prst. Konačno, ah konačno na nogostupu, staje pored nadstrešnice autobusne postaje i otkopčava šlic.

“Velesajam. Sljedeća je postaja Trnsko”

Izlazim iz velike plave mrcine prepune ljudi, s crvenim ruksakom na leđima koji sam dobio od žene kratke crvene kose a u koji sam ubacio knjige koje su mi dali ono dvoje čitatelja-terorista.
Spuštam se po stepenicama onda se uspinjem zastajem pred bankomatom i ubacujem karticu. Upisujem 100. Na računu nema dovoljno sredstava. Uzimam karticu i okrećem se. Opet se spuštam pa uspinjem. Noć je svijetla oblivena mjesečevim srebrilom. Čak i da nema javne rasvjete jasno bih vidio put ispred sebe kao rijeku tekućeg srebra. Jaka svjetlost uzrokuje jake sjene koje plave zgrade preko puta bacaju na tlo po kojem gazim. Sjene se udružuju u oblik divovske pegle. Da nema kuća i ulica bih li znao gdje se nalazim? Vadim pametni mobitel iz džepa jakne i uključujem gps. Tražim od google-maps da mi na karti pokaže gdje sam. Ulica Pegle br. 9. Hodajući polako uključujem whatsapp i upućujem poziv preko mora…

“Hej!”, javlja se poznati glas.
“Hej!”, odgovaram ja, “Znaš li koja je razlika između čovjeka i psa koji prelaze ulicu na nedozvoljenom mjestu?”
Odgovor glasi: “Ne znam!”
“Pas ne pokazuje srednji prst jer njemu automobili ne trube.”
“Odakle zoveš?”
“Odakle zovem?! I to TI mene pitaš?! Pa iz krajolika s peglom u koji si me smjestio i iz kojeg se ne mogu izvući, GLUPI PIŠČE!”

Poslijepodne jednog fauna

Sunce je na pola sata od linije razdvajanja i obećava prizore zbog kojih će skorašnji večernji šetači izvaditi svoje fotoaparate i započeti zvukovni rat digitalnim škljocanjem protiv šuma valova na morskom žalu. Bradati muškarac s povećim trbuhom nosi preko desnog ramena žutu platnenu torbu s crvenim natpisom. Korača napadno paradnim zamasima nogu, izbacujući lijevu znatno u stranu. Prolazeći, dugo zuri u žene koje svoje kose prepuštaju vjetru da ih oblikuje u skladu s valovima što visoko u zrak izbacuju sol. One promatraju dječaka koji iz šljunka na obali predano vadi šarena stakalca i sprema ih u kutijicu kao dragulje.
Usredotočenost uživatelja prizora narušava povik: “Karlo! Dobit ćeš po guzi!” Postarija žena ljuti se na svog unuka koji bi sam želio gurati kolica u kojima se do maloprije mirno vozio, ali baka smatra da to nije u skladu s njegovim uzrastom. Karlo se s urlikom baca na pod i nastaje urnebes koji ljudima odvraća pažnju od udubljenosti u njihove križaljke ili čitanja redaka Nore Roberts i E.L. James. Čak je i mladić koji skuplja i sprema bijele plastične ležaljke s plaže zastao gledajući iznenadnu predstavu, ali ubrzo zatim počinje glasno psovati jer je nepažnjom gadno pričepio prste.
Na samom rubu betonske šetnice uz plažu potrbuške leži mlada žena lijepo oblikovanih leđa i stražnjice. Gornji joj je dio tijela podignut, oslonjena na laktove čita neku knjigu čiji je sadržaj definitivno odvaja od zbivanja oko nje. Čitajući, čini jedva primjetne pomake tijelom naprijed-natrag, kao da tare grudi o tkaninu prostirke ispod nje. I karlica joj se neznatno podiže u vis s vremena na vrijeme.

Iznenadno, do mene netko sjedne. Okrećem glavu u tom smjeru i vidim Ratimira. Klimne mi glavom na pozdrav i zatim smiješeći se pogleda u smjeru mogućeg novog dramatičnog događaja. Bradati muškarac, zagledan u prizore koji se događaju između Karla i njegove bake, nesmanjenim tempom kroči naprijed prema čitateljici koncentriranoj na nama nepoznato štivo.
“Što misliš, bi li ga trebalo upozoriti?” pita me zainteresirano.
Okrećem glavu u smjeru njegovog pogleda.
“Ne znam”, odgovaram pomalo nezainteresirano, “mislim da je već prekasno.”
“O čemu si razmišljao dok si gledao njeno ponašanje? O seksu s njom?”
“Da, bio mi je seks u mislima, ali ne s njom. Zapravo ni s kim konkretno”, započeh objašnjavati, ali me on prekide: “Ma daj! To mi kažeš ti na temelju čijih maštarija sam pisao svojoj Emi one eksplicitne seksi pričice od kojih se obespametila? Ti koji si mi priznao koliko te Ema uzbuđuje i kako bi je nagovorio da se nasnifate bijeloga pa da se ševite danima bez prestanka, posvuda po kući, na prozoru dok razgovara sa susjedima, na travnjaku iza kuće dok pada kiša, po kafićima, haustorima… Daj Robijane, ne muljaj, priznaj da si maštao o analnom seksu s ovom tu na plaži!”
“Ne nije istina! Priznajem da me Ema uzbuđuje i da sam pomislio na nju, ali ovo nije bilo to – doista su me uzbudile same misli koje su se pojavile. Snažne i glasne, gotovo da su se mogle čuti. Zapravo, izgleda da su se i čule, dočim si se ti pojavio ovdje, ne bih se začudio da se sad i Borna dokotrlja za tobom sa svojim bespogovornim mišljenjem o tome što sam ja mislio”, rekoh s nemalo sarkazma u glasu.
“Ha ha, opet sam te omeo u nečem važnom”, odgovara ironično na moju primjedbu. “Pa normalno da sam ih čuo. Pola svemira se zajapurilo uslijed njih. Gledaj kako je Sunce obojalo i nebo i zemlju i čitavo ovo more ispred nas u narančasto, boju tjelesne ljubavi. Očito se sprema na ponovno vođenje ljubavi sa Zemljom. Velika je to energija koja se oslobađa u tom činu kad popuste sve kočnice i nestanu sve pregrade. Što bi se sve s njom moglo učiniti kad bi je se uspjelo skupiti u jednu točku djelovanja!”
“Bog moj, sad mi još samo Upitna fali da mi održi predavanje o muškom mozgu i onom “povelikom” dijelu u njemu kojeg svakodnevno zauzimaju misli o seksu”, negodujem iznervirano. “Što bismo mogli s ovom energijom, što bismo mogli s onom energijom… kao da nismo na domak razaranja svega oko sebe sa svim tim energijama koje skupljamo u neke točke djelovanja!”
“Ups, sad će predavanje o ekologiji i otapanju ledenjaka, već vidim! Odoh ti ja na pivo. Ideš li sa mnom, tek da smiriš te svoje tanahne živce, a?” posprdno me upita znajući odgovor već unaprijed.
“Samo ti idi. Možda smisliš neku priču o sočnim vinogradarskim breskvicama koje ti šapuću u noći svemirskog kontinuuma, ionako ne znaš ništa drugačije!” završavam ljutito neželjeni dijalog.

Većina ljudi s plaže je nestala zajedno s odigranim i onim moguće odigranim događajima. Na mjestu gdje je ležala čitačica zjapila je ogromna rupa, a na njenom rubu žuta platnena torba s crvenim natpisom. Bradonja se očito nije na vrijeme zaustavio. Iz rupe su na sve strane izlazili rakovi u obliku ženskih i muških spolovila.
A Sunce? Ono je uronilo u more, tu životnu Zemljinu tekućinu čiji sve snažniji valovi kao da me žele prekriti gustom bijelom pjenom; tek su mu plameni čuperci ostali viriti iznad zamišljene linije razdvajanja ovog mog svijeta od onog njihovog.
I taj dječak na žalu. Još uvijek usredotočeno skuplja šarena stakalca, lišena njihove oštrine vječnim gibanjem istih tih valova. “E, da mi je biti u njegovom svemiru” pomišljam glasno, zatvarajući bilježnicu. A on, kao da je čuo moje misli, okrene glavu prema meni i mahne mi. “Dođi vidjeti koliko sam ih skupio!” vikne podižući kutijicu s draguljima.

Bradom do slobode

Gledao sam kroz prozor tamne oblake kako pokrivaju ljetno-plavo nebo. Govorila mi je o tome kako su stijenke pri vrhu tanke i kako će morati puniti u dvije faze, mora tako oprezno jer postoji mogućnost loma korijena s obzirom da su naprezanja pri ugrizu velika. Mislio sam kako je moram pitati kada ću smjeti nešto pojesti jer mi se jelo nešto slatko, a ona je rekla koliko će to koštati i još kako će na kraju nadograditi, a onda će jednog dana doći protetika i još je nešto govorila, ali ja nisam baš razumio što jer sam zbrajao i oduzimao. Na kraju sam rekao kako ću paziti da ne zagrizem u tvrdu hranu s tom stranom.
Kad sam izašao, vani je već puhao snažan vjetar. Sjeo sam u prvi kafić koji se našao na putu i razmišljao kako bih pojeo nešto slatko kad se konobar pojavio. Naručio sam točeno, veliko. Bilo koje imaju. Malo me čudno pogledao kad sam prozborio da to ne moram gristi. Dok je odlazio, prebirao sam po umu imam li dovoljno keša u novčaniku za platiti veliko, izvadio duhan i krenuo motati cigaretu. Nije mi se vadio novčanik da provjerim, već ću se nekako snaći, mislio sam. Možda dobijem na lotu. Samo moram uplatiti listić. Ionako me već danima svrbi lijevi dlan.
Preko puta se plavila tabla s nazivom ulice. Tko je do vraga taj Francesco Tenchini? Mora da je neki talijanski kompozitor barokne glazbe! Ne ljubim tu vrstu kićene glazbe sa svim onim njenim uresima i predvidljivim kontrastima. Pokojni Zvonac mi je snimio hrpu cdova s Pachelbelovim kanonima koje do dana današnjeg nisam uspio sve preslušati. Svaki put kad bih pustio glazbu s nekog od njih, pred očima mi se pojavio par kako pleše menuet i počeo bih kao sumanut sitnim koracima skakutati po stanu urličući ‘ornament je zločin!’. Onda bih počeo psovati ljudski rod i sve što je smislio… “Valjda me ne čuje tamo gdje je sad…” Zvonac. Ne Adolf Loos.

Ma tko li je taj Frančesko…? Konobar je spustio ispred mene kriglu i račun koji me razveselio. Istočasno sam osjetio kako se stolu približava neki lik. Sad će me žicati ‘nekaj sitnoga’, pomislih, kad on progovori umornim, ali bistrim glasom: “Vidio sam te s balkona i odmah prepoznao. Sto godina se nismo vidjeli!”

Oprezno sam podizao pogled grčevito se boreći s mišlju kako nikako ne smijem naručiti još jedno piće jer vjerojatno nemam dovoljno para. U uskom kadru ukazala mi se poduža srebrnobijela kosa i još sijedija brada na tamnosivoj podlozi već prilično namrčalog neba. Nisam imao blagog pojma o kome se radi, kopao sam po najdubljem dijelu umnog džepa histerično se nadajući da ću naći nešto sitnoga.
“Da, znam, promijenio sam se drastično, teško me za prepoznati.” rekao je s tugom u glasu sjedajući na stolac nasuprot. “Prvo rat, pa rastava, pa par uzaludnih propalih veza. A i klinci su rasli bez mene…”

Doktor Peh! Petar Peh! Ajme, zar je to onaj Pero kojeg smo zajebavali da bi i Crkva propala da je sagrađena na njemu? PP! Poslije potopa…

“Daj sjedni!” provalih čovjeku koji je već sjedio. “Oprosti, malo sam se izgubio u nekim proračunima, a ni mozak mi danas baš ne šljaka najbolje. Jebu me ove nagle promjene vremena!”, nastavih sipati gluposti samo da dobijem na vremenu. “Pa kaj delaš ovdje, kaj nisi ti na Ksaveru?”
“Ma nisam već 15 godina« procijedi gorko, “prodali smo sve ono tamo pa sam kupio stančić tu u Tenchinijevoj…” Htio sam ga pitati tko je dovraga taj Frančesko, ali on je nastavio: “Kupila je čizme s visokom petom. Konačno!”
“Mmmolim?!?” zamucah u nedoumici.
“Dok smo bili zajedno pitao sam u nekoliko navrata zašto nikada ne kupuje cipele s visokom petom. Rekla je da ih ne voli nositi. Meni se činilo da bi baš dobro izgledala u njima. Onda sam jednog dana čuo od kćerke da mama neće hodati u visokim petama jer bi tada izgledala viša od tate.”
Nije bio visok i uopće nije bilo problem biti viši od njega…
“Nisam visok i nije problem biti viši od mene, ali to me je zadnji put smetalo u srednjoj školi, u pubertetu, koliko je čovječe samo godina prošlo odonda, a? A i prije sam bio u vezi sa ženom koja je i bez cipela bila viša od mene. Neki ljudi to ne vole, nekima je baš to onako – šik, a nekima je svejedno.”
“Ma to su glupe predrasude!” krknuh floskulu samo da pokažem kako sam na njegovoj strani.
On je nastavljao dalje kao da me uopće nije čuo: “Pitao sam je da li uistinu ne želi nositi visoke pete zbog mene. Zanijekala je, a ja sam dodao da mene to stvarno ne smeta.”
Stao je i zagledao se gore, u mrko nebo s kojeg je visio ljetni pljusak.
“Izgleda da će kiša…” promrmljah.
“Sad hoda u čizmama s visokom petom. To je kao neki znak slobode. Kao neko probijanje granica unutar kojih se morala stiskati tolike godine. Tako mi je žao zbog toga. Opet, drago mi je zbog njenog sadašnjeg osjećaja slobode. Osjećaja s granicama pomaknutim nešto malo više.”
Zaustih pitati ga što se dogodilo, ali on je bez stanke nastavio: “Puno smo godina proveli zajedno. Puno smo toga dijelili jedno s drugim, ali i još više toga skrivali jedno od drugog.”
“Da to je prilično zajeb…”
“Ja sam kupio sušilo za kosu. Na akciji u Konzumu, s 30% popusta. Konačno! Trebalo mi je. Već se dugo ne šišam. Istina i prije sam znao puštati dužu kosu, ali taj izgled nije bio baš najbolje prihvaćen. Zato sam se češće šišao. No, kad mi je narasla, više se nije sušila dovoljno brzo pa sam morao birati vrijeme kad ću je oprati. Ovako, s fenom imam puno više slobode birati vrijeme pranja kose. A i bradu sam pustio. Kao što vidiš, ovu kratku, na pola centimetra. I baš mi se sviđa!” Pogladio se zadovoljno desnom rukom po istoj dok je lijevom mahnuo konobaru. “Dajte nam još jednu rundu istog!” glasno je izgovorio prije nego se ovaj približio našem stolu. Ja sam nervozno mahao glavom mrmljajući kako ne mogu više a i žuri mi se, on je rekao da nema problema, samo neka ja idem svojim putem, on će sve platiti, ionako me je zasmetao u mojem samovanju.
Bilo mi je neugodno. “Zar sam tako proziran?” posramljeno sam mislio što sam tiše mogao. “Čuj, ponudio bih te cigaretom, ali ja motam, pa ako hoćeš…?”, započeh…
“Ne, ne hvala, ne pušim više, imao sam infarkt prije par godina…”
“Ma daj! I kako si sad?”
“Žalim što su me izvukli. Bar se ne bih jebao sa svim tim sranjima. Ali… klinci… nekako ih se nisam mogao odreći samo tako… A kako ti? Koliki su tvoji?” iznenadio me pitanjem.
“A moji… moji su ti već… ma ja sam ti se već davno rastao, znaš. Mi smo to dobro odradili, nismo se zakrvili, ma klinci su tu bili najvažniji… Sad ti radim u Samoboru, mala firma, posao bez veze, nije neka lova ali zaradi se za platiti alimentaciju i račune, i ostane nekaj… Ma i nije neka sloboda, ali opet…”, valjao sam i valjao bez puno pameti samo da nešto govorim.
“Znaš, pojam slobode je u filozofiji prežvakan nemali broj puta. I nakon svega – ne znamo što je uopće ta sloboda? I što s njom kad je imaš? Kad je nemaš boriš se za nju, kad je dobiješ ne znaš što bi s njom. Netko slobodu vidi u mogućnosti iskazivanja da kaže što želi, netko da radi što želi, netko je vidi u pravu da si je sam oduzme bilo kako i bilo kad, netko je čuva u visokim potpeticama, a netko u dugoj kosi i kratkoj bradi. [“Sloboda je uvijek sloboda drugačije mislećih (Freiheit ist immer Freiheit der Andersdenkenden) – Rosa Luxemburg.”]
Buljio sam zblenuto u njega držeći kriglu piva pred ustima, a on je pak zamišljeno zurio u nogostup po kojem su bubnjale kapi sad već zrelog ljetnog pljuska, gladeći polako i nježno svoj kratki čekinjavi izvor slobode.
“Nisam ga pitao tko je taj Frančesko!” sjetih se gledajući u njegova leđa na kojima su se širile mrlje od kiše koja ga je nemilice tukla dok se udaljavao u nekom, samo njemu poznatom smjeru. Otišao je bez pozdrava ostavivši na stolu pedeset kuna.
“Je l’ imate nešto slatko?” upitah konobara kad je došao naplatiti.
“Ne!” kratko je odgovorio i pokupio novac i prazne krigle.

“Pričekaj da stane kiša!” začuh glas dok sam motao još jednu cigaretu. Sjedio sam sam za stolom u praznom kafiću. Terasa ispred isto je bila prazna. I mokra.