Hvatači svjetla

~I~

Stepenica po stepenica.
Smireno sam se uspinjao uskim, drvenim, montažnim stubama. Odozgo je dopiralo malo zamućeno crvenkasto svjetlo i potmuo mrmor iz mnogobrojnih grla izlazakstegnutih u napetosti iščekivanja.
Korak po korak, uživajući u bockanju trnaca duž kralježnice izazvanom ugodnom neizvjesnošću pred nastup, ulazio sam u prostor ispunjen magličastim dimom nastalim isparavanjem suhog leda.
Mrak je bio ispunjen tisućama svjetlosnih točkica.
Za mnom su u pravilnim razmacima izlazili ostali članovi benda.
Krenuo sam na svoje mjesto pod reflektorima. Čovjek iza mene je, kliznuvši lijevo prema povišenom podiju, ostavio procjep u maglici, kroz koji je šmugnuo treći prije nego se pukotina zatvorila. Četvrti član benda tek se penjao drvenih stubama i kao i uvijek dolazio posljednji.
fender2Unatoč tome što tehničari za razglas poslože komponente uvijek prema mojim uputstvima, ja moram baciti još kratki pogled na dio opreme koju koristim. Pregledao sam dva Vox AC-30 pojačala i na njih pojedinačno spojene dvije TC-2290s jedinice za kašnjenje zvuka, tzv. delay.

Uzeo sam u ruke novu Fender Telecaster gitaru s dva Herdimsova pickupa posebno prilagođena za moj način sviranja, objesio je preko ramena, uključio kabel u splitter koji će zvuk gitare rasporediti na jedinice za delay, pa na fender1pojačala, pa na zvučnike… pa će zvuk iz zvučnika doći do mikrofona, namjerno postavljenih na 1,5 m udaljenosti od istih tih zvučnika, vratiti se u pojačala s kašnjenjem od 5ms, pa opet van na zvučnike… i ljudi će čuti jedinstven zvuk po kojem nas cijeli svijet poznaje.

Bubnjar je lagano počeo udarati udaraljkama jednom o drugu i naizmjence po fus-čineli, dok se u pozadini bubnjar čula melodija sa sintisajzera…
Udahnuo sam, izdahnuo.
Bas-gitarist je svojim sve basistsnažnijim basevima, što drmaju utrobu, započeo davati ritam…
Još jedan udah-izdah i trzalicom započeh prebirati po žicama.
Publika je jednoglasno vrisnula – AAAAAA!

A četvrti je član benda, došavši na pozornicu, stao pred mikrofon te zapjevao:
„I want to run / I want to hide / I want to tear down the walls / That hold me inside / I want to reach out / And touch the flame / Where the streets have no name…“

Zabljesnulo me na trenutak svjetlo reflektora što me pratio po pozornici dok sam škiljeći pogledavao natpis na velikom ekranu iznad:pjevač

1987. december, the 20th. – Tempe, Arizona – Walk with me in a light…


~II~

„Rob… Rob… Rob… Robi… Robica! Robiiica!“ skandirala je publika nakon mojeg fenomenalnog sola na crnoj Fenderici sa udubljenim Herdims-ovim pickup-ovima, dok sam ja užasnut stajao na pozornici! Robiiiicaaa! Skandiraju li mi to oni – Robica?
Pa kako? Pa zašto?

– Robica!!! Ustaj ljenčino mala!“ čuo se iritirajući glas.
(Koliko sam joj samo puta rekao da me ne zove tako!)

Na licu sam osjetio kapljice vode kojima tu baš i nije bilo mjesto.

– Što to radiš? Zašto me špricaš vodom? – pobunih se dok sam pokušavao odlijepiti gornje očne kapke od donjih.
– Pa kad te budim već pol vure i nikak se nečeš dignuti z kreveta! Buš f školu zakasnil! –

Izvukao sam se ispod ogromnog popluna napunjenog perjem u ledenu sobu.
Brrrr! Otcupkao sam do lavora s vodom u kojoj kao da su plivale kockice leda, zagrabio i kažiprstima sam protrljao oči.
Sjetio sam se sna… neobično kako je sve zvučalo i doimalo se stvarnim. Brzo grabeći složenu odjeću odjurih put tople kuhinje odakle se širio gust miris bijele kave i svježeg kruha.
Usput sam bacio pogled na kalendar: bio je 21. prosinac 1970.

– Kaj si več gotof? Si si uha opral? Vrat? Ispod pazuha?!?

– Ma jesam, jesam, kaj ne bi! Daj me pusti, pa nisam više beba!

– Nisi, nisi, samo se tak ponašaš! Joj, kaj bu z tebe bilo? Stalno si nekak v oblakima! Kaj buš ti bil kad narasteš? Poglej si tatu i dedu! Viš kak su oni vredni, pošten posel delaju. I mučiju se ko vrag. Al moreju mirno spat! A ti? Kaj bu z tebe, a?

– Ja bum ti, bako moja, impresionist!

– Koji ti je sad pa to vrag?

– To su ti oni ljudi kaj hvataju svjetlo, bako. Onda ga zabilježe na neki nama prihvatljiv način, da bi nam ga dijelili putem slika, crteža, fotografija, filmova, glazbe, poezije, proze…

– Kaaaaaj?! Misliš bit umetnik? Si ti lud? A-a, nema ti tu kruheka mali moj, nema! Istinabok, deda je tak lepo crtal one svoje nacrte, za izložbu su bili! Je, on je i moral crtati te radioničke nacrte, je, pa je moral raditi po njima, jadnik, kak se je mučil! Zato sad i mora očale nositi. A i tatek ti je lepo crtal, kak pravi umetnik. A sestra mu tek, tvoja teta! Je, je, još je lepše crtala dok je išla f školu. Je, je… Al nema ti tu kruhaca, mali moj! Zato su se oni i zaposlili f poštenim zanimanjima! U njih se ugledaj! Nemoj si misliti da se isplati biti umetnik. To ti je niškoristi zanimanje. Ma nije to ni zanimanje! Poglej ih samo, sve pijanci i kurve! Fujtajfl!

– Ajoj, bako, pa u kojem si ti to srednjem vijeku zaostala? Bježim ja u školu dok još mogu. Inače bum moral i s kravama na pašu!

– Je, je, samo se ti sprdavaj z menom! Kakve krave, kaj ti znaš… ja sam morala z njima u pol pet vjutro već na paši biti. Bosa. Po kiši i po suncu! Ni cipele nis imala. Niko me ni niš pital. A niš mi nije ni bilo. Je, a sad smo gradski ljudi! Skoro bumo i vodu f kuću dobili, ne bumo na pumpu v ulici morali iti. A vi mladi se samo žalite! I kruha bi prek pogače hteli!

Zadnje riječi sam slabije čuo jer sam već bio na dvorištu. Kližući se po smrznutom puteljku čuo sam je kako još uvijek viče za mnom – Jesi si torbu za školu zel?

O moj bože, koji sam ja debil kad me i to treba pitati…
A gle kako snijeg jako pada. Ha! Bit će grudanja pred školom večeras. A i blagdan kojeg službeno ne slavimo će dobiti baš onaj pravi, božićni štih. Kad bi bar ranije školski praznici započeli!

Izašavši iz dvorišta uspeo sam se na nasip gdje se pod svježim snijegom nazirala jednokolosječna pruga uskotračne željeznice koja je spajala Zagreb sa Samoborom – popularnog Samoborčeka.

Pogledah na sat: Sad je 7:15. Za dvije minute će proći kraj bakine kuće i malo dalje se zaustaviti na stanici kod Zagorske ulice.
Da ga pričekam pa otputujem njime odavde?
Umjesto da idem u glupu školu, koju ćemo uskoro od milja nazvati Schloss Colditz, po dvorcu nad istoimenim gradomu Saskoj blizu Leipziga, u kojem su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili zatvoreni saveznički oficiri. O tom će BBC uskoro snimiti seriju koja će se tijekom sezone 1972/73. prikazivati jednom tjedno na prvom i jedinom programu JRT-a.

A da odem njime do Samobora i onda se izgubim negdje u Samoborskom gorju i na Žumberku. I nastavim živjeti u nekoj kolibici u divljini, kao onaj djed one djevojčice iz one knjige za curice koju sam čitao nekad davno…
Mora da je taj Samobor jako, jako daleko od ovog mjesta, s obzirom na to da smo tamo svega dva-tri puta išli Samoborčekom, mada nam je postaja tu pod nosom…

Začula se sirena vlaka, daleko je još bio, tek je krenuo s prethodne
postaje.
Imam još malo vremena da iz džepa izvadim kovanicu od pet para i stavim je na tračnicu, a na nju u središte maleni kamenčić. Ako se novčić probuši u sredini, dobit ću čarobnu spravu za gledanje kroz vrijeme…

Ubrzo je „Srebrna strela“, novi disel-samoborček rođen iste godine kad i ja, tutnjao ispred mojih očiju. Kad su svi kotači vlaka prešli preko kovanice i kamenčića, imao sam okruglu metalnu pločicu s rupom u sredini.
Uzeo sam je u ruku i osjetivši njenu vrućinu sjetio se kako sam u časopisu “Sve oko mene”  čitao da se kinetička energija pretvara u potencijalnu kad…

Stavio sam spravu za gledanje kroz vrijeme na oko i pogledao kroz malenu rupu nepravilnog oblika u daljinu…
A u daljini… vidio sam osunčanu stranu ulice punu veselih ljudi.

***

~III~

Sjedio sam na terasi kafića na osunčanoj strani Place du Tertre.
Bila je rana jesen. Vjetar se igrao paučinom uplećući je u duge ženske kose pa ih tako spletene vijorio zrakom.
Nasuprot mene je sjedio Claude i tumačio mi svoja viđenja nedavno izloženih ulja na platnu u Salonu odbijenih. Tumačio mi je kako su mu ta prekrasna djela u glavi izazivala tonove božanske muzike; međutim mučilo ga je kako da te tonove prenese drugima da ih mogu čuti, koje instrumente da upotrijebi, koje tonalitete, ritmove…
Pričao mi je kako bi htio modificirati neke od instrumenata u potrazi za drugačijim zvukom, kako želi postojeće tonove razbiti na više sub-tonova stvarajući tako još finije prijelaze između njih. Htio je slikati glazbom, zvukom. Htio je svijet oko sebe prikazivati tonovima, glasovima, šumovima…

Ulicom su, žustro se raspravljajući, energično hodala dva gospodina, Edgar i Stéphane. Približavali su se caffe-u u kojem smo sjedili. Mahnuli smo im da nam se pridruže, ali je Edgar ljutito doviknuo – Želim biti slavan, ali nepoznat! – na što smo se od srca nasmijali i pustili ga da se odljuti u svojem žurnom hodu prema kud-li-se-već-uputio.

Gospodin Stéphane, čijim smo se stihovima zajednički divili i recitirali ih u trenucima ushita, bio je učitelj Engleskog koji nas je povremeno okupljao u svom domu da bi raspravljali o pjesništvu, umjetnosti, filozofiji…

Govorio je – Kad se predmetu kaže ime, uništavaju se tri četvrtine onoga uživanja u pjesmi koje se sastoji u postupnom pogađanju: nagovijestiti, evocirati – to je ono što maštu ushićuje. –

– Što ste danas pripremili za nas mlade i neuke? – pitali smo ga razdragano kad je sjeo za naš stol.
Ozbiljno nas je pogledao i rekao – Jednu svoju poemu koju sam napisao prije deset godina.

Zagledavši se u neku nama nevidljivu točku započeo je:

L’apres-midi d’un faune

Ces nymphes, je les veux perpétuer.
Si clair,
Leur incarnat léger qu’il voltige dans l’air
Assoupi de sommeils touffus.
Aimai-je un reve?

Poslijepodne jednog Fauna

Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim bljescima u velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje?

Gledao sam Claud-a… oči su mu se zažarile, bio je zajedno sa Stéphane-om u tom nekom njihovom svijetu. Znao sam da je gotov… izgledao je kao do ušiju zaljubljen… nešto će iz tih stihova morati iznjedriti njegovo srce velikog glazbenika. Samo se nadam da ću poživiti dovoljno dugo da to čujem…

***

„Prélude à l’après-midi d’un faune“ je imao premijeru 22. prosinca 1894. godine u Parizu pod dirigentskom palicom Gustave Doret-a. Osamnaest godina kasnije su plesač baleta i koreograf Wacław Niżyński i slikar, scenograf i kostimograf Léon Bakst postavili balet “L’après-midi d’un faune” formirajući ga uglavnom na Debussy-jevoj kompoziciji. Niżyński je premijerno i plesao fauna. U verziji koju gledamo na video-clipu pleše Rudolf Nurejev.


***

Bljeskovi, blijesci, sjevovi… svjetlosne pojave mogu biti izuzetno kratkog trajanja na materijalnom nivou. Ali njihovo trajanje na nekim razinama važnim za naše postojanje i naš razvoj može trajati izuzetno dugo. Svjetlost kao simbol, svjetlost kao pojava, svjetlost kao energija… neki kažu da je mrak apsolutan, da je svjetlost tek pojava uzrokovana elektromagnetskim zračenjem različitih frekvencija. Ja se priklanjam onoj strani koja tvrdi da je svjetlost apsolutna jer je energija – dakle uvijek postoji, neuništiva je, a mrak je samo pojavni nedostatak svjetla, nedostatak energije.

Svjetlost je stvarnost. Uhvatljiva stvarnost. Može je se zauvijek imati jer je neistrošiva. Mrak je također stvarnost, ona stvarnost koju treba primijetiti, na koju treba obratiti pažnju da bi postala povod za traženje svjetla. Jer i najveći se mrak povlači pred malim tračkom svjetla jedne svijeće.
Budimo Hvatači Svjetlosti. Ima je više nego dovoljno, za sve.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.