Ne mogu ne reagirati i izbaciti na ovaj način frustraciju koja mi se javlja zbog negativne razlike između želje i mogućnosti. A povod je HRT-ov spot u kojem televizija reklamira samu sebe (kako je donirala 200 tisuća kuna stradalima u potresu) snimkama jada ljudi stradalim od potresa i pjesmom “Dajem ti srce” u kojoj Doris Dragović potvrđuje ljubav Domovini time što joj je rodila sina kao i brojne žene prije i poslije nje. Ne znam je l’ Doris tako i misli, al’ jbg – pjeva te stihove.
Ajooooj… No, da pređem na stvar.
Prvo bih se htio zahvaliti svim ženama svijeta koje su, htjele to one ili ne, rodile samo sinove, kao moja pokojna majka.
A onda bih im se htio na neki način ispričati što ću se još više zahvaliti ženama svijeta koje su, htjele to one ili ne, rodile samo kćeri koje će postati žene koje će rađati samo sinove ili samo kćeri ili oba roda.
Sada bih se ispričao ovim “skupinama” gore jer se želim zahvaliti još više svim onim ženama na svijetu koje su samovoljno odlučile ne roditi, bez obzira na rodnu opredijeljenost ili iz nekog drugog razloga. U ovome svijetu, u ovome društvu tako nešto odlučiti i živjeti s tim je nevjerojatna hrabrost i pokazivanje visoke svjesnosti u razlikovanju snage one prirodne potrebe od snage slobodne volje, te time i preuzimanju odgovornosti za svoje postupke. A u današnjem društvu toga definitivno ima premalo.
I još bih se jednom ispričao svim ovim gore navedenim skupinama jer se želim još više zahvaliti na postojanju i djelovanju svim ženama na svijetu koje žele (ili su željele) roditi, ali to ne mogu (ili nisu mogle) zbog ovih ili onih razloga, htjele to one ili ne.
Njihovo postojanje i djelovanje u ovom društvu je itekako važno, baš zato jer su žene time što jesu, a ne time jesu li rodile ili ne.
I na kraju bih zahvalio muškarcima koji iskreno mogu voljeti žene bez obzira kojoj od gore navedenih “skupina” pripadaju.
Neću se više ispričavati i zahvaljivati. Samo ću reći da sam uplatio donaciju preko onih kojima vjerujem. Na ove račune koje HRT preporučuje ne bih uplatio niti zahvaljujući ovome spotu, ni bez ovog spota – jer im ne vjerujem.
Ovo je bila teška godina.
Virusi. Čudna neka bića/čestice na granici žive i nežive prirode. Golom oku nevidljivi, ne znaš kad će i otkuda će napasti, a broj u kojem napadaju su teško izrecive cifre. Iza sebe znaju ostaviti ogroman broj mrtvih ljudi i životinja.
Potresi. Procesi u Zemljinoj unutrašnjosti koji oslobađaju veliku količinu energije i uzrokuju manje ili veće podrhtavanje Zemljine kore. Ne zna se kad će i otkuda napasti. Dolaze naglo, relativno kratko traju, ali onima koji ih proživljavaju ti trenuci pretvore se u vječnost. Ako su iznad određene magnitude i intenziteta, iza sebe ostavljaju krš i lom i mrtve ljude i životinje.
Ovu godinu, mi ovdje u Lijepoj našoj pamtit ćemo po virusima i potresima. Ljudi je s gađenjem pozdravljaju kao zlo koje više nikad ne žele sresti.
Meni osobno nije ovo bila najteža i najružnija godina života. Teža mi je bila jedna davna kad se ubila bliska mi osoba, a ja sam se dugo, dugo osjećao krivim zbog toga. I povukao sam se od društva prilično drastično. Teža mi je bila i ona kad sam hodao po selima i gledao raskomadana tijela ljudi, a daleko od mene je bila žena u visokom stupnju rizične trudnoće. Strašnija mi je bila i ona u kojoj se moja najstarija kći totalno pogubila, a ja sam mislio da joj nema pomoći.
Jutros sam pomislio kako mi je žao da se nisam ranije zarazio ovim virusom (čak sam pomislio – namjerno!) pa da prebolim to i da prestane više taj osjećaj da sam mu izložen i nezaštićen i dalje (ja ne vjerujem baš u neke posebne moći ovog brzopoteznog cjepiva).
Je l’ bilo nešto dobro u ovoj godini? Za mene jest.
Najstarija kći je ove je godine dobro, dokazala je da se može i zna brinuti za sebe, živjeti svoj život i u 26. godini upisala fakultet. Zdrava je. Opet se povezala s obitelji. Mene je tražila me da joj pomognem urediti sobu po njenim zamislima i nakon što smo to zajedno uradili, izrazila mi zadovoljstvo i zahvalnost. (Znam kako ovo zvuči, ali oni moji bliži koji poznaju situaciju, razumiju o čemu i zašto tako pišem).
Mlađa kći je zdrava, ove se godine značajno naučila nositi sa strahovima, pokazala mi jasno koliko joj moja prisutnost znači u životu, upisala završnu godinu faksa.
Sin je upisao željenu srednju, svira, počeo skladati, snimati videa, skupio hrpu fenomenalnih prijatelja/ica… Nije se razbolio, ali dobio je pubertet, postao je lijen točno koliko treba biti u njegovim godinama, sebičan malo premalo da preživi u ovom vrlom novom svijetu, ali stigne naučiti. Ove je godine zaključio je da se on i ja čisto dobro razumijemo i da čak imamo i nešto zajedničko.
Njihova mama, moja bivša supruga, također je pregurala godinu bez znakovite bolesti unatoč radu u vrtiću. Ove godine smo naš “razvedeni” odnos podigli na jednu novu razinu. Mislim da i virusi i potresi imaju na to utjecaja.
Žena koju volim uspjela je pobijediti “bolest” i nastavlja se sve uspješnije nositi s tim što joj otežava život. U svim tim svojim nedaćama uspjela mi je izraziti koliko sam joj važan i koliko želi da budem dio njenog života.
U mnoštvu mojih bližih i daljih, neki su se razboljeli od korone i ozdravili bez težih posljedica, nekima je imovina stradala u potresima ali su “živi i zdravi”, kako se to lijepo kaže. To što im život nije pjesma Havaja ne određuje kvalitetu ove godine.
Ove sam godine upoznao velik broj prekrasnih novih ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Ali ono što moram naglasiti jest – veliki broj divnih mladih ljudi, spremnih na izazove, voljnih pružiti pomoć, ljudi koji ne očekuju “bogaćenje” preko noći, ali isto tako ne veličaju “rad, rad i samo rad” do razine božanstva, nego znaju uživati u čarima koje život pruža čak i kad je najteži. Kreativni, dinamični, obrazuju se, vole učiti i upoznavati novo, neopterećeni “bijegom tamo gdje je bolje”, ali ne zbog straha od nepoznatog nego zbog silne želje da pobijede taj strah od nepoznatog, uzročnika stigmatizacije “onih drugačijih”. Ljudi koji se ne boje budućnosti. Zbog njih mi je život ove godine postao ljepši.
I da, s ljudima s kojima radim, a to su mi ujedno i najbliži prijatelji, ove sam godine doživio predivne uspjehe i radost.
Ove godine ja ću se sjećati još dugo, možda kao kompleksnije, slojevitije od mnogih drugih, ali ne kao najgore.
Žao mi je što ima i u mojem “krugu duša” onih koji to ne mogu reći za ovu godinu i njima posebno želim da im iduća bude znatno bolja.
I svima vama koji ovo čitate, kao i onima koji ovo ne čitaju, želim obilje dobrog zdravlja, ljubavi i mira u novoj nam 2021.
Područje Republike Hrvatske nalazi se na tektonski vrlo aktivnom području čiju aktivnost dokazuju mnogi potresi zabilježeni kroz povijest. Seizmički su najaktivnija područja sjeverozapadna Hrvatska i okolica glavnog grada Zagreba, područje sjevernog Jadrana (okolica Rijeke, Krka i Vinodola) te grad Dubrovnik i otok Lastovo. S druge strane, područja koja gotovo da i nisu seizmički aktivna su južni Panonski bazen, područje Like i Velebita te Istra koja se cijela nalazi u unutrašnjosti Jadranske mikroploče čije se gibanje, odnosno rotacija, smatra uzrokom potresa na ovim područjima. Tijekom dugog niza godina provedena su mnoga istraživanja u svrhu praćenja geodinamike, a jednako tako i seizmike, što je posebno omogućeno razvojem novih mjernih tehnologija. Geodetske mjerne tehnike također uvelike pridonose praćenju pomaka Zemljine kore, a poseban značaj svakako imaju hrvatski geodinamički projekt CRODYN, čija mreža stanica pokriva područje cijele države, te geodinamička mreža grada Zagreba kojom se prate pomaci na širem području glavnog grada. Veliki doprinos u bližoj budućnosti očekuje se uključenjem mreže stanica CROPOS-a u projekte praćenja tektonskih gibanja, koji će prema nekim idejama služiti i za predviđanje većih potresa. Za ove potrebe trebalo bi mrežu točaka učiniti gušćom, unaprijediti softver za obradu podataka i proširiti kapacitet kontrolnog centra, a velike su šanse da uloženi napori neće biti uzaludni.
Postoji nekoliko međunarodnih i mrežnih stranica poput europske EMSC i američke USGS na kojima možete naći korisne informacije.
Potresi se događaju naglo, nasilno i bez upozorenja. Prijevremeno identificiranje mogućih opasnosti i planiranje unaprijed može smanjiti mogućnost ozbiljnih ozljeda ili gubitka života od potresa.
Provjerite opasnosti u kući
· Pričvrstite police čvrsto na zidove.
· Postavite velike ili teške predmete na donje police.
· Spremite krhke predmete poput hrane u bocama, stakla i porculana na niskom mjestu.
· Objesite teške predmete poput slika i zrcala daleko od kreveta i kauča.
· Pohranite razne lijekove, agresivne ili otrovne tekućine (npr. za trovanje korova, pesticide, izbjeljivače), benzin ili druge zapaljive tekućine koje mogu biti potencijalno opasne, sigurno u zatvorenim ormarima.
Utvrdite sigurno mjesto u zatvorenom prostoru i na otvorenom
· Nosive zidove unutar vaše kuće i veliki namještaj koji se neće lako stisnuti pod teretom.
· Dalje od mjesta gdje bi staklo moglo popucati po prozorima, zrcalima, slikama ili gdje su teške police za knjige ili drugi težak namještaj koji bi mogli pasti.
· Na otvorenoj vanjskoj lokaciji, daleko od zgrada, stabala, telefonskih i električnih vodova, nadvožnjaka.
Educirajte sebe i članove obitelji
· Naučite djecu kako i kada nazvati lokalne hitne službe.
· Naučite sve članove obitelji kako i kada isključiti plin, struju i vodu.
· Imajte osobni obiteljski plan za izvanredne okolnosti.
Imajte pri ruci zalihe za izvanredne okolnosti
· Svjetiljke i dodatne baterije i svijeće.
· Prijenosni radio s akumulatorom i dodatne baterije.
· Prva pomoć i priručnik.
· Konzerviranu i suhu hranu za nekoliko dana.
· Flaširanu vodu za piće za nekoliko dana.
· Pokrivače, odjeću, opremu za kišu i teške cipele.
Izradite plan komunikacije u hitnim slučajevima
· U slučaju da su se članovi obitelji međusobno odvojili tijekom potresa (stvarna mogućnost tijekom dana kada su odrasli na poslu i djeca u školi), razviti plan ponovnog ujedinjenja nakon katastrofe.
Što činiti tijekom potresa?
Minimizirajte svoje kretanje na nekoliko koraka do obližnjeg sigurnog mjesta i ostanite tamo dok se potres ne zaustavi.
Ako ste u zatvorenom prostoru:
· Ovisno o tome gdje se nalazite – dom ili ured – i ovisno o tome što je iznad vas, razmislite o “trokutu života”. Biti pored teškog objekta poput velikog kauča ili stola pokazalo se u nekim slučajevima boljim od toga da budete pod njim. Čak i ako su kauč ili stol skršeni, i dalje će biti prazan prostor pored njega. To su NEKA OD iskustva iz zemalja gdje su potresi daleko češći nego kod nas. Ali ima i drugih, kad ljudi ispod masivnog stola ostanu neozlijeđeni. Zgrade se grade različito u različitim dijelovima svijeta i teško je uspoređivati Kaliforniju, Japan, Filipine, Hrvatsku itd. (https://www.earthquakecountry.org/dropcoverholdon/)
· Ljudi koji se jednostavno sklupčaju i pokriju glavu u krevetu često poginu kod urušavanja zgrada. Znatno je bolje baciti se pored kreveta i tu se sklupčati i pokriti glavu jastukom. Osobno, to mi zvuči bolje nego ostati u krevetu.
· Sa što je moguće manje koraka, pokrijte lice i glavu rukama i pričvrstite se na vanjski nosivi zid, u kut ili pored velikih komada namještaja ili ako je moguće između dva velika komada namještaja. Mnogo je bolje nalaziti se u blizini vanjskog dijela zgrade nego u unutrašnjosti. Što se nalazite dalje od vanjskog perimetra zgrade, veća je vjerojatnost da će vaš put bijega biti blokiran.
· Držite se dalje od stakla, prozora i bilo čega što bi moglo pasti, poput rasvjetnih tijela i velikih zidnih predmeta poput zrcala.
· Ostanite unutra dok se trešnja ne zaustavi i postane sigurno izići van. Ozljede mogu nastati kada se ljudi unutar zgrade pokušaju prebaciti na drugu lokaciju unutar zgrade ili pokušaju otići.
Ako ste na otvorenom:
· Ostanite na otvorenom.
· Odmaknite se od zgrada, uličnih svjetala i komunalnih žica, uključujući tramvajske i autobusne linije, te nadzemne žice.
· Jednom kada ste na otvorenom, ostanite tamo dok se trešnja ne zaustavi. Najveća opasnost postoji izravno izvan zgrada na izlazima i uz vanjske zidove. Pokretanje tla tijekom potresa rijetko je izravni uzrok smrti ili ozljeda. Većina žrtava povezanih s potresima proizlazi iz urušavanja zidova, letećeg stakla i pada predmeta.
Ako ste u vozilu u pokretu
· Zaustavite se što brže čim sigurnost dopusti. Izbjegavajte zaustavljanje u blizini ili ispod zgrada, drveća, nadvožnjaka i komunalnih žica. Ako se morate zaustaviti u blizini ili između zgrada, neki izvori kažu “izađite iz auta i legnite pored njega, ne pod njega”, ali ako pogledate fotografije automobila zatrpanih od potresa u Zagrebu, to nije baš točno.
Bilo bi najbolje zaustaviti auto dalje što dalje od bilo kakve građevine i ostati u njemu.
· Budite oprezni nakon prestanka potresa. Izbjegavajte ceste, mostove ili nadvožnjake koji bi mogli biti oštećene potresom.
· Koristite prosudbu o tome hoćete li ostati u vašem automobilu ili ne.
Ako ste zarobljeni ispod ruševina:
· Ne palite šibice.
· Kretanje smanjite na minimum da ne dižete prašinu.
· Pokrijte usta maramicom ili odjećom.
· Ostanite smireni i lagano udarajte po cijevima tako da vas spasioci mogu pronaći.
· Upotrijebite zviždaljku ako je imate.
Što činiti nakon potresa?
Razmislite o mogućim naknadnim potresima
Sekundarni udarni valovi obično su manje nasilni od glavnog potresa, ali mogu biti dovoljno jaki da dodatno oštete oslabljene strukture i mogu se pojaviti u prvim satima, danima, tjednima ili čak mjesecima nakon potresa. Nažalost, pred-šokovi i sekundarni udarni valovi, kao i sami potresi, potpuno su nepredvidljivi. Nemoguće je reći je li događaj s kojim se suočavate pred-šok ili sam potres.
Javite se
· Pokušajte nekako obavijestiti ljude o svom stanju, mjestu te o članovima vaših obitelji, čim to bude moguće.
· Mobiteli su precijenjeni jer je infrastruktura ranjiva i najvjerojatnije neće raditi nakon potresa, iako je možda moguće poslati SMS kada nije moguće obaviti poziv.
· Zemaljske telefonske linije vjerojatno neće raditi nakon potresa.
Oprezno otvarajte ormare
· Čuvajte se predmeta koji mogu pasti s police.
Pregled građevine
· Maknite se iz oštećenih dijelova zgrada i NE ULAZITE u kuću/zgradu dok je stručne osobe ne pregledaju
Provjerite curenje plina
· Ako osjetite miris plina ili čujete puhanje ili šum, otvorite prozor i brzo napustite zgradu.
· Isključite plin na vanjskom glavnom ventilu ako ga možete locirati.
· Ako isključite plin iz bilo kojeg razloga, NEMOJTE ga ponovno uključivati.
Provjerite električni sustav
· Ako vidite iskrenje ili slomljene ili izlizane žice, ili ako namirišete izgorenu izolaciju, isključite električnu energiju na glavnoj ploči s napajanjem.
Provjerite oštećenja kanalizacije i vodovodnih instalacija
· Ako sumnjate na oštećenje kanalizacije, izbjegavajte korištenje toaleta.
· Ako su vodovodne cijevi oštećene, isključite glavni vod.
· Trebali biste imati pitku vodu u zalihama za slučaj katastrofe.
Sjećaš li se onih relativno nedavnih imperativa upućenih od strane kohorta dobrohotnih da “moraš biti dobro”? Pa smo govorili kako imaš pravo biti loše, to pokazivati, a oni nek se nose s njihovom nemogućnošću podnošenja da nisi dobro.
Ali što to znači „biti–dobro“? Prema Hans–Georg Gadameru to upravo znači “ne biti na to usmjeren, nego nezapriječeno otvoren i spreman za sve”.
Ili odjednom novootkriveno “biti zdrav”!
Taj odjednom rašireni mentalitet prema kojemu je najvažnije „biti zdrav“. A onda – svatko zna što je zdravlje sve dok ga se ne pita što je to. Zdravlje ne možemo razumjeti samo u terminima medicinskih datosti, nego i u terminima „biti–tu, biti u svijetu, biti–s–drugim, biti djelatno i radošću ispunjen vlastitim zadaćama života”.
Gadamerovo pitanje glasi: »Što je zapravo zdravlje, to tajanstveno nešto, što svi poznamo, a ipak upravo gotovo ne poznamo jer je tako čudesno biti zdrav?” On govori da zdravlje spada u „čudo samozaborava“. Bolestan čovjek „iskustveno spoznaje svoju bolest u tome da mu nešto nedostaje“. Znači da je u bolesti zdravlje prisutnije nego u “stanju zdravlja”. Usudim se sad reći da zdravlje nije odsustvo bolesti, nego naprotiv i njeno stalno prisustvo u svijesti, ali bez fokusiranja bilo na jedno ili na drugo, bez straha, tek “biti spreman na sve”.
Nije li to posebno zanimljivo, intrigantno čak, da nam nedostatak nečega o čemu ne znamo što to točno jest, jamči čudesno postojanje toga? Nameće mi se analogija sa ljubav, voljeti, imati nekog krajnje važnog.
Zato ti ja govorim: “svjestan sam ja toga (da sam tvoja ljubav) cijelo vrijeme, ali tek sad sve više i više to osjećam. A kako to odjednom? Pa stoga što sam se u jednom trenutku suočio s mogućnošću da te više nema. Tebe koja samo želiš „biti–tu, biti u svijetu, biti–s–drugim, biti djelatno i radošću ispunjena vlastitim zadaćama života”.
A kad sam to osvijestio nije se moglo više ništa i nitko dogoditi u mom životu jer si ti u meni “postala ono što si uvijek bila” i zato sam ti mogao iskreno odgovoriti na tvoja pitanja oko onoga što je uzrokovalo tvoju “ljubomoru”.
I da, nije to samo do tebe i tvoje savršenosti. Važno je to moje prihvaćanje da – parafraziram: “voljeti ne znači biti samo na to usmjeren, nego nezapriječeno otvoren i spreman za sve”.
Pozvani smo u Ured Predsjednika RH nakon naše Inicijative „12 i 5 za mentalno zdravlje“. Prethodno smo bili pozvani u Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike gdje smo imali lijep konstruktivan sastanak, u Ministarstvo zdravstva gdje smo imali znatno manje konstruktivan sastanak.
Kod Predsjednika smo imali, prema njegovim riječima, jedan atipičan sastanak. Predsjednik o mentalnom zdravlju zna koliko i 90% stanovnica/ka Lijepe naše. On je prvenstveno političar, pravnik koji računa da se za mentalno zdravlje brinu stručnjaci za to zaduženi. I normalno da se čudi otkud sad taj broj depresivnih stanovnika/ca ove države. Zapanjen je da su na tom sastanku prisutne žene koje imaju, kako sam kaže, „teške dijagnoze“ i da te žene uspješno vode udruge i projekte vezane za mentalno zdravlje.
Nas dvanaestero i Predsjednik
Što je to „mentalno zdravlje“? Većina tih 90% stanovnica/ka zna samo za mentalne bolesti (ne i mentalno zdravlje), zna za ljude koji kad mentalno obole pošaljemo u psihijatrijske bolnice gdje dobiju terapije, ostanu neko vrijeme i onda ozdrave i vrate se tamo odakle su došli sposobni za dalji život kakav su vodili prije. (Da, to se po meni zove utopija.)
Sve je veći broj mladih ljudi koji se počinju „ponašati drugačije, nenormalno“, ljudi koji trebaju psihološku pomoć ili bar podršku. I to su najčešće mladi ljudi koji su bili odlični đaci, studenti, iz dobrih i normalnih obitelj, uspješni u tome što rade, predani svojem poslu itd.
Za liječnicu u bolnici Fran Mihaljević koja je izvršila samoubojstvo njeni kolege/ice kažu: „Bila je studentica s prosjekom 5,0. Liječnica koja je uvijek za pacijente našla i snage i vremena. Pedantna do granice nemogućeg. Netko tko je bio krajnje predan poslu i cijeloj situaciji sa Covidom i prije toga godinama sudjelovala u svim aktivnostima klinike. Davala se potpuno.“ Ali… posljednjih je mjeseci je svjedočila velikom broju umrlih i to je teško podnosila. Je li to ono za što će se uhvatiti “stručnjaci” i reći da su Covid pandemija i ljudi koji se ne pridržavaju mjera krivi za njenu smrt? Ili taj stres zbog preopterećenosti poslom nije od jučer. Koliko traje ova teška situacija? Koliko ovakvih slučajeva treba da Vi, da – Vi od nas dolje (iz baze) izabrani političari i vlastodršci odlučite nešto poduzeti?
Samo jedna od preopterećenih zagrebačkih bolnica
“Sindrom burnout” je kovanica koju je smislio američki psiholog sedamdesetih godina prošlog stoljeća. “Sindrom sagorijevanja” bismo mogli reći na našem dobrom starom hrvatskom. Ili kak bi moja baka rekla: „Kaj je preveć, ni s kruhom ni dobro!“
Da, ovo vam je BURNOUT!
Zato – DANAS je dan kad treba djelovati.
SAD! ODMAH!
Sada je vrijeme da od strane državnog aparata prestane ignoriranje preopterećenosti medicinskog osoblja i drugih djelatnica/ka koji doprinose opstanku društva u uvjetima pandemije.
SADA je trenutak za hitnu zaštitu mentalnog zdravlja u zdravstvenom sektoru, ali i sektoru socijalne skrbi kako bi olakšali pritisak na ljude – junakinje i junake u našim bolnicama svih vrsta i domovima za stare, koji pucaju i umiru da bi spasili naše živote.
SADA ja trenutak za hitnu investiciju u supervizijsku skrb o mentalnom zdravlju zdravstvenih radnika/ca i pomagača/čica u domovima za stare, interventan uvoz radne snage na globalnom tržištu plus intenzivne obuke sestara! Jer ako se ne doda još zdravlju radnika/ca i pomagača/čica u sustav, ovi u njemu nemaju kada izaći iz tog burnouta i PTSP. U sustav zdravstva, onog „na terenu“ ne u ministarstva i sl. treba doslovno upumpati još novaca i ljudi, bilo izdavanjem državnih obveznica ili nešto takvo. Ako smo mi u ovoj našoj maloj udruzi od tri zaposlena (dok traju projekti) uspjeli za naše volontere i članove mobilnog peer tima osigurati jednom mjesečno superviziju koju vodi licencirana supervizorica (dr. med. specijalistica psihijatrica, subspecijalistica psihoterapije), te jednom tjedno konzultacije koje vodi licencirana psihoterapeutkinja (socijalna pedagogoginja/defektologinja), iz novaca koje dobijemo na temelju projekata koji su prošli rijetko raspisane natječaje, onda smatram da to možete i Vi političari i obnašatelji vlasti ove države učiniti za naše zdravstvene radnike/ce i pomagače u sustavu zdravlja.
SADA je trenutak za hitno donošenje okvira i kriznih mjera u zaštiti mentalnog zdravlja zdravstvenih radnika/ca i pomagača/čica u sustavu zdravstva, a time i sviju nas ostalih.
Ovo je zadnji alarm!
U sućuti i boli s obitelji liječnice koje više nema i sa svim njenim kolegama/icama zdravstvenim radnicima koji sagorijevaju u traumi.
Na samom početku sjajnih osamdesetih (’81.) upisao sam arhitekturu… Da, kasnio sam, maturirao sam ’78., ali sam se neko vrijeme tražio po ETF-u (FER), onda po odsluženju obaveznog vojnog roka (JNA)…
Uglavnom, kad sam upisivao faks znao sam crtati. Nisam mislio da ću time što znam crtati postati dobar arhitekt ili umjetnik, ali sam smatrao da je to preduvjet da bih ga mogao kako upisati arhitekturu, tako i završiti. Ubrzo sam shvatio da ni to nije uvjet niti za jedno, niti za drugo.
Na prvoj godini imali smo kolegij Crtanje. Vodio ga je profesor Josip Vaništa. Veselio sam se tom Crtanju. Ali uskoro mi je to postao tek predmet… profesor Vaništa bi došao, malo stajao gledao i ništa ne bi rekao, samo otišao do druge studentice ili studenta. A ja se nisam osudio pitati. Želio sam pohvalu, nisam se bojao kritike, ali bilo me strah onoga da ću u njegovim očima vidjeti “ništa” ako ga upitam za mišljenje o tome što radim. Doživljavao sam ga tada zatvorenim, autističnim čak. Na kraju sam dobio peticu iz tog kolegija. Ostatak studija bih ga samo pristojno pozdravljao na stubištu ili po hodnicima faksa.
Crtao sam još dugo poslije, kako ono što sam “morao zbog posla”, tako i ono “iz čistog zadovoljstva”. Vodio sam nekoliko godina tijekom osamdesetih i devedesetih, na mahove, svojevrsni crtački dnevnik. Jednostavno bih navečer prije spavanja nažvrljao, naskicirao, nacrtao nešto iz tog dana, pokušao zabilježiti najintenzivniji osjećaj. Onda je i to završilo. Danas zapišem ponešto, tu i tamo.
Vaništu sam ponovo sreo nekih devedesetih. Vratio sam se iz rata, postao tata, tražio posao, radio svašta. Bio je neki domjenak nakon neke izložbe na koju me pozvala poznanica i kolegica. Sjećao sam se puno mlađeg Vanište. Nešto me steglo u grlu, vjerojatno zbog ljudi koje sam cijenio a naglo su i nasilno nestali s ovog svijeta, tako da sam mu morao priči, pozdraviti ga i zahvaliti mu za onu peticu. Nije me pamtio, ali kad je čuo prezime, pitao me za jednog mog rođaka (moji su iz Karlovca došli za vrijeme II sv. rata). I tako smo započeli razgovor. Pitao me o ratu, rekao sam da sam želio zapisati neke stvari, ali nisam mogao jer bih tada morao o ljudima koji su mi bili dragi pisati ružne stvari. Učinilo mi se da se nasmiješio kad mi je rekao da razumije kako zbog onih koji su nam dragi ne možemo zapisati, a kamoli javno iznijeti te neke njihove karakteristike, i to ne zbog onih drugih oko nas, već zbog nas samih. Ali ne treba prestati pokušavati. Nisam imao blagog pojma što mi to govori, ali sam se tada pravio da znam.
Onda je 2010. izašla njegova knjiga “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata”. Nisam je kupio, tek sam je kasnije iz knjižnice posudio. I shvatio što mi je govorio.
Nemam knjigu, teško ju je nabaviti, ako znate nekog tko je ima i prodao bi je, a vas ne zanima – javite mi. Preporučam pročitati ako niste. A ako jeste, nije loše ponoviti. Znat ćete već zašto.
Poezija je dio sviju nas, čak i onih koji je niti čitaju, niti pišu – kad tad će neki stih izvući iz rukava, bilo da osvajaju nešto ili žele biti osvojeni nečim. I to nam nitko ne može oduzeti.
Poezija ne treba ni amaterizam, ni kič, ni akademizam, ni hermetičnost, ni svedostupnost da bi postojala. Poezija treba ljude. A ti ljudi… Uvjerio sam se u to da u ovom društvu u kojem živim, među onima koje poznajem ima onih koji puno čitaju i ponekad nešto napišu, onih koji jednako čitaju i pišu i onih koji više pišu nego čitaju (nije mi ništa prijeporno u tome ako netko više piše nego čita). Ograničavam se na poeziju. Dogodi se nešto u meni kad pročitam što netko piše – kao da odmah znam što taj netko čita. Da, moj ukus, moje sklonosti… Ali i probuđeni kritičar poezije u meni koji tada određuje hoću li dalje čitati ili ne. I koji će reći da mu je žao što se na to potrošilo toliko vremena, uništilo papira, porušilo drveća… Onda preispitujem svoje mišljenje, svoje stavove…
Možda bi bilo bolje da to što želim reći prepustim jednom od mojih omiljenih među onima kojih više nema.
Ivan Slamnig u svojoj ‘Disciplini mašte’ iz 1965. piše esej: ‘Pjesma kao faktor kolektivne svijesti’. Mada izvađeno iz konteksta može promijeniti doživljaj, ovo što tu citiram ima izravne veze s onim što želim reći:
“Mislim da je pravi put u nastojanju da se definira pjesma (odnosno umjetnost uopće) odrediti njen odnos prema svijesti zajednice, njen položaj u svijesti zajednice. Kad govorimo o umjetnosti ili literaturi ili poeziji, često zapadamo u zabludu upotrebljavajući tu riječ u jednom užem značenju, a primjenjujući je naširoko. Često se dogodi da za neku pjesmu kažemo da je loša, a zapravo se radi o tome da ona pripada nekoj drugoj svijesti, drugom društvenom krugu. Ta razlika između umjetnosti i umjetnosti jasnija nam je kad se radi o prošlosti ili velikim geografskim udaljenostima. Mi danas ne možemo doživjeti umjetnost razdoblja ili nekih naroda – često nam je posve strana. Mi je ne doživljavamo, ali i ne osuđujemo, smatrajući da su ljudi, odnosno društvo u kojem je ta umjetnost nastala, drugačiji i da mi nemamo pravo glasa.”
Sve to može imati i prednosti i mana, i izvrsnosti i opasnosti, naročito kada se povećava dostupnost svega, jednako kao i kada se dostupnost onemogućava. Naći mjeru, ravnotežu u svemu ovome što nas danas okružuje nije lako. Barem nije meni kao pojedincu. Preispitujem se cijeli život, imam stavove, ali ih i mijenjam ako je to potrebno. No, za to mi je potrebno društvo. Ali ne društvo samo mojih prijatelja i istomišljenika, nego i onih koji ne misle kao ja. Neprijatelja nemam. Bar ih dosad nisam imao.
Ali imam i pravo glasa. Njega si jedino sam mogu oduzeti ako za njega nešto nisam spreman žrtvovati.
U svom eseju o pjesništvu na društvenim mrežama Franjo je dotaknuo kako aktualnu temu tako i neke ljude koji pišu. Ne slažem se sa nekim Franjinim mišljenjima kao ni načinom na koji piše o nekim ljudima koji su meni dragi, ali isto tako se ne slažem ni s mišljenjem i načinom na koji ti ljudi (koju su mi i dalje dragi) govore o Franji i onima kojima je on drag (a eto, meni je). Ali ja trebam i jedne i druge da bih se i dalje mogao preispitivati jer sam sebi ne mogu biti sudac. Trebam i one koji me hvale i koji me kude, i koji me vole i koji me ne vole, i koji me primjećuju i koji me ne primjećuju…
Dakle, s Franjom se možete slagati ili ne-slagati, ali svatko tko čita i još k tome i piše trebao bi ovo pročitati.
Probudio sam se jutros iz sna u kojem sam sanjao da sam se probudio iz sna u kojem sam na nekoj psihoterapijskoj grupi pričao kako sam sanjao da sam se probudio iz sna u kojem sam sanjao da sam se probudio iz sna u kojem sam se pitao koliko puta treba sanjati isti san da bi to postalo znakovito, jesu li tri ponavljanja istog sna trenutak u kojem se treba upitati o čemu se tu radi.
Moram priznati da se još uvijek osjećam prilično zbunjeno jer očekujem da ću se sada opet probuditi iz sna o svemu tome, pa čak i ovom pisanju koje mi uopće nije ispalo jednostavno. Doista mi je bilo komplicirano složiti kronološki u rečenice taj nevjerojatni slijed buđenja.
I koliko je to ponavljanja istog sna u jednom snu?
Podsjeća me to na one beskonačne odraze u dva nasuprotno postavljena zrcala… tako da jedina poruka koju iščitavam iz ovog sna/buđenja jest da me ili beskonačno ima ili me uopće nema. 😀
Prije nekoliko godina napravio sam svojevrstan osobni pokus – na jednom od mojih tadašnjih blogova pisao sam iz ja, ali kao da sam žena. Pisao/la sam priče, pjesme, ali najčešće sam pisao/la tekstove kao dijaloge koje vodim sa svojim dragim s kojim nemam baš najsretniji odnos. Nitko od mojih bližnjih i prijatelja nije znao da pišem to.
Naravno, nisam to vidio kao neku originalnu ideju. Ma kolike su samo velike spisateljice i veliki pisci pisali kao osobe suprotnog spola i bili neprepoznati. Ono što sam htio – htio sam nešto saznati, osjetiti, pronaći, prokljuviti, ispuniti nešto u sebi … Zahvaljujući tom tada popularnom mediju (FB je bio u povojima) povratna se informacija dobivala relativno brzo. Bilo je zanimljivo u komentarima raspravljati sa ženom koja se osjeća prevarenom od svog muža, koja me razumije i suosjeća sa mnom, a onda na pitanje “kako to da ostaje u tome” reagira burno i ispisuje svu svoju povrijeđenost, muku, gorčinu, bijes u nekoliko komentara. Još zanimljivije mi je bilo raspravljati s muškarcima. S jednim od njih sam danima vodio/la burne rasprave u kojima me je proglašavao mizandrom. Većinu vremena sam se odlično zabavljao, ali povremeno osjećao jaku krivicu što varam ljude i na taj način dobivam od njih nešto čega sami nisu svjesni.
Uglavnom, taj blog servis je ugašen, na wordpress sam prenio sve tekstove, ali nažalost ne i sve komentare na njih koji su definitivno postali nezaobilazni dijelovi mojih tekstova. Pa onda i nisam nastavio pisati tako.
Razmišljam o tome kako je nepravedno da ako napišem da volim žene, neki će pomisliti ovo, neki ono, ali uglavnom sve će to biti prihvatljivo, ali ako napišem da volim djevojčice – e tu sam na opasno trusnom terenu. Hoće li ikome PRVO pasti napamet da možda mislim na one dvije “moje” djevojčice koje su sad samostalne mlade žene, a ne na “neke djevojčice”? Ili da onaj nesretni i nespretni muškarac-zaštitnik u meni (kojeg se cijelog jebenog života želim otarasiti jer je ne jednom napravio sranje ne samo meni, nego i onima oko mene) možda misli na one povrijeđene djevojčice u ženama s kojima sam uspostavio ovakve ili onakve odnose? Da onaj dječak negdje u meni, onaj kojeg još nisu uspjeli naučiti pogrešno komunicirati, vidi tu djevojčicu ispred sebe očima i srcem nevinijim od samog Postanka i ne osjeća sram, strah, ma ne osjeća ni zadivljenost, sreću ili ono što zovemo ljubav, ma on još nema pojma što je to. Ono što osjeća jest da je ta djevojčica ispred njega dio njega samog kao što je i on dio nje. I da je tako i sa onim dječakom pored nje, i sa svom onom djecom iza njih. I osjeća ONO što će kad naraste preispitivati postoji li TO uopće.
– Osjeća slobodnu volju.-
( https://www.facebook.com/borna.ratimir/posts/1333511233667925 )
Ali ne zna da će mu taj osjećaj uskoro oduzeti, kao što će i on naučiti oduzimati ga drugima.
Nikad nisam bio djevojčica, djevojka, žena… Tako da ne znam napisati pjesmu ili priču iz “ja” koja bi pristajala uz obilježavanje ovog dana. Da – znam, znam… ono što mislim o tim danima koje bi trebalo svakog dana obilježavati, slaviti, ne jednom sam naglasio u ne baš podržavajućem stilu. Ali što to ima veze s vremenom, ionako je sve sada, samo danas važno. Danas je dan djevojčica, bio je i jučer koje je postalo danas koje će sutra postati jučer, i opet će biti dan djevojčica.
Ono što znam jest da pjesme moje omiljene pjesnikinje itekako pristaju uz ovaj dan. Evo i poveznice:
SVE ŠTO STE HTJELI ZNATI O MENI, A NISTE SE USUDILI PITATI
Kako ono treba reći na početku ovakvog teksta – “Svi stavovi i mišljenja u ovom tekstu isključivo su moji i ne odražavaju stavove drugih osoba i organizacija koje spominjem, zastupam radim u njima… Sve dok one same ne potvrde suprotno.
Dakle, sutra je subota, 10. listopada. A taj se dan još zove Svjetski dan mentalnog zdravlja. Ne mogu a da ne ispišem vražje pitanje koje se vrti po bespućima čeonog režnja – je l’ to znači da taj dan trebaju svi biti MENTALNO zdravi ili suprotno? Kak’ se to slavi? Je l’ onak k’o Dan žena – jedni se napiju, druge ne? Ok, to je nekaj iz mog djetinjstva, neka trauma valjda. Pričala mi je baka (to je ona žena kod koje sam proveo prvu fazu djetinjstva i koja je bila jako ponosna na genij svojeg unuka (siguran sam da je još uvijek tamo gdje je sad), osim kad nam se odluke oko toga što ja hoću i trebam nisu slagale))… Ček’ – kaj sam ja ono htel reć? Aha! Znači pričala mi je moja baka da sam ko mali pitao je l’ Dan žena dan kad su se sve žene rodile? Tad još valjda nisam vladao pojmom vremena i generacija. . Dobro, to je bilo genijalno. ALI… sutrašnji se dan ujedno obilježava i kao Svjetski dan beskućnika… Vjerojatno vam je jasno kakve mi tek sad ideje naviru – da li na taj dan beskućnici svi do jednog uđu u kuće, a kućnici izađu iz njih? . Ok, sad ironija polako prelazi u sarkazam pa da stanem. Zapravo bih se htio zahvaliti onome tko je izmislio Svjetski dan mentalnog zdravlja, jer se to nama pokazalo kao idealna prilika da nakon što smo cijelu godinu partijali, nekaj i radimo. Ili obratno? Nikako da se odlučim. No, prije nego opišem kako smo mi to partijali danas, moram se malo vratiti u prošlost. Samo mali memento do jučer, dakle četvrtak 8.10.
U sklopu projekta koji financira Activ Citizens Fund (Norveška, Lihtenštajn i Island) mi smo u Udruzi Ludruga napravili inicijativu “12 i 5 za mentalno zdravlje”. U tekstu koji smo poslali na adrese mjerodavnih državnih institucija upozoravamo i potičemo na potrebne promjene, a na temelju iskustava koja smo sakupili svojim dugogodišnjim radom u grupama i mobilnim timovima peer podrške. Naglasak je na tome da smo ZA nešto, a ne PROTIV nečega. I tako smo isti dan pozvani na sastanke u Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i Ministarstvo zdravstva. U prvom Ministarstvu naišli smo na lijep prijem, dobre vibracije, aktivno slušanje i efektivnu komunikaciju. To je institucija koja je zapravo jedna od prvih imala sluha za to što radimo i podržavala nas koliko ovaj sustav u kojem živimo i djelujemo to omogućava. Otišli smo zadovoljni, a danas vidjeli i objavu na njihovim stranicama koja nas je baš razveselila. (Kome se gleda i čita, tu je: https://mrosp.gov.hr/vijesti/odrzan-sastanak-s-predstavnicima-udruge-ludruga-u-svezi-inicijative-12-i-5-za-mentalno-zdravlje/11945).
Moram spomenuti da smo svi nosili maske i bilo propisno odvojeni (i odjeveni), naravno mi koji radimo zajedno ostali smo blizu jer, istinu govoreći samo što ne spavamo u istom krevetu radeći sve to što i koliko radimo, tako da bi stvarno bilo smiješno da se sad odjednom odvajamo na propisne udaljenosti. Nije bilo primjedbi i upozorenja jer je i suprotna strana stola bila isto tako posložena, a stol dovoljno širok.
No, za ono što se odvijalo u Ministarstvu zdravstva, nažalost ne mogu se izraziti pohvalno. Između ostalih predstavnica te institucije bio je i gospodin Taj i Taj koji je na mjestu tom i tom. “Što vi želite od nas?” bilo je pitanje koje je najmanje 10 puta ponovio. Naravno, ciljao je na to da smo došli žicati lovu, mi kao udruga koja samo siše državni proračun. Nije pomoglo vrlo opširno obrazloženje onoga što tražimo jer to dobrim dijelom rasterećuje zdravstveni sustav ove države. A tek na objašnjenje kako smo na početku ove godine tri mjeseca radili bez plaća (kolegica je iz svoje ušteđevine plaćala obavezne doprinose) koje su inače 5,500 kn bruto-2 i koje smo na kraju osigurali iz inozemstva preko ACFa i ECFa, tek je onda postao siguran da smo došli sisati njegovo ministarstvo. Ne znam zašto, ali u tom trenutku sam se sjetio Siniše Matasovića i cijele ekipe oko njega i svih muka koje imaju oko ostvarivanja svojih projekata. Onda opet objašnjenja kako smo tu jer želimo postići bolju povezanost baze s vrhom, kako tražimo da se natječaji rade više tematski, a ne tako da mi u natječaju koji je raspisan za područje na kojem mi djelujemo moramo izmišljati aktivnosti koje ćemo raditi, umjesto razvijati one koje radimo. (Neki natječaji iz područja mentalnog zdravlja doslovce kao da su pisani da se na njih podjednako prijavi “Sportsko ribolovna udruga Crni Rit”, “Pjevačko društvo Skalinada, tu se penje, tu se pada” i “Centar za proučavanje sablasnih nevena”) OPA! “A vi znači želite da mi vama prilagodimo natječaje tako da ih vi lakše dobijete!”
E sad bih ja sve smjestio u točno određeno mjesto, ustao se i otišao, ali srećom nisam sam, tu su sa mnom dvije razumne kolegice koje, mada zapanjene, ipak nalaze način za nastavak razgovora. Ne čujem ih što pričaju jer se prisjećam Davora Ivankovca i Franje Nagulova kako čitaju poeziju u svinjcu (https://youtu.be/gWXPJeIQezc).
Pitao sam na kraju da bih nas pofotkao ako nitko nema ništa protiv. Gospodin Onaj i Onaj je rekao NE jer preblizu sjedimo. Tako smo ostali totalno nepofotkani, ali zaštićeni. Ministarstvo zdravstva je definitivno u teškoj depresiji i deluziji.
Mislim da je vrijeme da se vratim u sadašnjost i kažem nešto o današnjoj akciji koju smo poduzeli u suradnji s nekoliko zagrebačkih udruga, članica “Saveza udruga za mentalno zdravlje” (skraćeno SUMEZ – primjećujete kako je AV iz “savez” zamijenjeno sa UM?), sa udrugama iz Splita, Dubrovnika, Vukovara, Osijeka, Slavonskog Broda, Ogulina, članica istog Saveza. Sumeza. No, ono najvažnije jest da smo postigli da se u isto vrijeme u svim tim gradovima odvija ista inicijativa čitanja dijelova teksta “12 i 5 za mentalno zdravlje” sa sviješću da je njegova namjera potaknuti pozitivne promjene, govoreći s pozicije ZA, a nikako PROTIV. Zatim, da se cjeloviti tekst (koji možete pročitati ovdje, ako već niste: https://www.peticija24.com/inicijativa_12_i_5_za_mentalno_zdravlje) zajedno s potpisima peticije, preda mjerodavnim institucijama u pripadajućoj lokalnoj zajednici. (To bi trebalo biti ono kad odete na urudžbeni da dobijete žig zato što ostavite što manje papira jer ste ekološki osviješteni, no mi smo imali puno papira zbog potpisa).
U Zagrebu, čitalo se od 12.00 do 12.05, jasno i glasno. Na dvije lokacije (Markov trg i Ured Predsjednika) posnimile su nas kamere HRTa, što ste mogli vidjeti večeras u glavnom dnevniku, a ako niste, evo nas ovdje: https://vijesti.hrt.hr/664264/depresija-druga-na-listi-kao-razlog-nesposobnosti-za-rad. S ostalih lokacija imamo vlastite fotke i filmiće.
A sad malo o meni. Mislim, stvarno sam se zapostavio. Mene je zapalo, ma ne biste vjerovali – Ministarstvo zdravstva! A jutro je počelo totalno kaotično, s hrpom tehničkih problema, kao da nikad ništa nismo organizirali. Onda jurnjava s taksijem do Ministarstva jer se drugačije više ne stiže, taksist koji me ispituje kud da idemo dok ja na mobu gledam porniće… a ne ne, to je iz neke druge priče. Uglavnom – zaustavio se kilometar dalje od destinacijske točke na guglmapsu jer je “krivo ušao”, zahvaljujući navigaciji. No onda me ipak vratio natrag nekih 300 metara, tako da sam svega 700 morao pretrčati da stignem do 12.00. Stigao sam 5 do 12! (Mislili ste da nemrem 700 m pretrčati u komadu, a? Priznajte!). Stigao na vrijeme i ostao zapanjen brojem gostiju na terasi kafića u zgradi u kojoj je i Ministarstvo. Kaj su svi došli gledati/slušati mene?
Ma ne, bila je pauza pa ih je većina bila na kavi! Pao mi je kamen sa srca, a na pamet Žarko Jovanovski i njegovi nastupi i čitanja njegove poezije. E tak ću i ja! Ok, nemrem ja to ko Žare, ali i sama moja loša kopija njega bila je efikasna! Pročitao sam 2 kartice teksta u 5 minuta, jasno i toliko glasno da je gospođa djelatnica odozgora došla pitati “A kaj se događa tu dole?”.
Ekipu, predstavnice/ke drugih udruga, zajedno sa mnom fotkali su za Medix časopis, specijalizirani medicinski dvomjesečnik, interview slijedi u utorak, pisat će o nama i našim aktivnostima, planovima, iskustvima. Znaju što radimo, oduševljeni su načinom na koji to radimo… sad već mislite da muljam, jelda?
Eto, tako sam ja proslavio 9.10. dan kad je moja mlađa kći prije 23 godine došla na svijet derući se iz petnih žila. Sunce tatino. Tek sam joj navečer čestitao… pričali smo kroz dan, javila mi je da je upisala bibliotekarstvo pa sam od sreće i čestitanja na tome zaboravio čestitati joj rođendan. A jbg. pa ipak ja imam 61 godinu! Sutra, nakon Jutra poezije idem na rođendanski party. Pozvan sam, vjerovali ili ne, a bit će i kolača!
Kaj vam još nisam rekao o sebi?
A da! Svi smo nosili maske, samo sam je ja skinuo dok sam čitao, ali bili smo vani, dobro procijenjen razmak i nema frke. Smije se čak i pred Ministarstvom zdravstva.
Do izvornih fotografija koje se pojave u tekstovima ili njihovih autora može se doći klikom na istu tu fotografiju.
Crtež tušem u zaglavlju je moj, inspiriran jednim kadrom iz filma Wim Wendersa - Der Himmel über Berlin.
Budi promjena 