11.10. Međunarodni dan djevojčica

Prije nekoliko godina napravio sam svojevrstan osobni pokus – na jednom od mojih tadašnjih blogova pisao sam iz ja, ali kao da sam žena. Pisao/la sam priče, pjesme, ali najčešće sam pisao/la tekstove kao dijaloge koje vodim sa svojim dragim s kojim nemam baš najsretniji odnos. Nitko od mojih bližnjih i prijatelja nije znao da pišem to.

Naravno, nisam to vidio kao neku originalnu ideju. Ma kolike su samo velike spisateljice i veliki pisci pisali kao osobe suprotnog spola i bili neprepoznati. Ono što sam htio – htio sam nešto saznati, osjetiti, pronaći, prokljuviti, ispuniti nešto u sebi … Zahvaljujući tom tada popularnom mediju (FB je bio u povojima) povratna se informacija dobivala relativno brzo. Bilo je zanimljivo u komentarima raspravljati sa ženom koja se osjeća prevarenom od svog muža, koja me razumije i suosjeća sa mnom, a onda na pitanje “kako to da ostaje u tome” reagira burno i ispisuje svu svoju povrijeđenost, muku, gorčinu, bijes u nekoliko komentara. Još zanimljivije mi je bilo raspravljati s muškarcima. S jednim od njih sam danima vodio/la burne rasprave u kojima me je proglašavao mizandrom. Većinu vremena sam se odlično zabavljao, ali povremeno osjećao jaku krivicu što varam ljude i na taj način dobivam od njih nešto čega sami nisu svjesni.

Uglavnom, taj blog servis je ugašen, na wordpress sam prenio sve tekstove, ali nažalost ne i sve komentare na njih koji su definitivno postali nezaobilazni dijelovi mojih tekstova. Pa onda i nisam nastavio pisati tako.

Razmišljam o tome kako je nepravedno da ako napišem da volim žene, neki će pomisliti ovo, neki ono, ali uglavnom sve će to biti prihvatljivo, ali ako napišem da volim djevojčice – e tu sam na opasno trusnom terenu. Hoće li ikome PRVO pasti napamet da možda mislim na one dvije “moje” djevojčice koje su sad samostalne mlade žene, a ne na “neke djevojčice”? Ili da onaj nesretni i nespretni muškarac-zaštitnik u meni (kojeg se cijelog jebenog života želim otarasiti jer je ne jednom napravio sranje ne samo meni, nego i onima oko mene) možda misli na one povrijeđene djevojčice u ženama s kojima sam uspostavio ovakve ili onakve odnose? Da onaj dječak negdje u meni, onaj kojeg još nisu uspjeli naučiti pogrešno komunicirati, vidi tu djevojčicu ispred sebe očima i srcem nevinijim od samog Postanka i ne osjeća sram, strah, ma ne osjeća ni zadivljenost, sreću ili ono što zovemo ljubav, ma on još nema pojma što je to. Ono što osjeća jest da je ta djevojčica ispred njega dio njega samog kao što je i on dio nje. I da je tako i sa onim dječakom pored nje, i sa svom onom djecom iza njih. I osjeća ONO što će kad naraste preispitivati postoji li TO uopće.
– Osjeća slobodnu volju.-
( https://www.facebook.com/borna.ratimir/posts/1333511233667925 )
Ali ne zna da će mu taj osjećaj uskoro oduzeti, kao što će i on naučiti oduzimati ga drugima.

Nikad nisam bio djevojčica, djevojka, žena… Tako da ne znam napisati pjesmu ili priču iz “ja” koja bi pristajala uz obilježavanje ovog dana. Da – znam, znam… ono što mislim o tim danima koje bi trebalo svakog dana obilježavati, slaviti, ne jednom sam naglasio u ne baš podržavajućem stilu. Ali što to ima veze s vremenom, ionako je sve sada, samo danas važno. Danas je dan djevojčica, bio je i jučer koje je postalo danas koje će sutra postati jučer, i opet će biti dan djevojčica.
Ono što znam jest da pjesme moje omiljene pjesnikinje itekako pristaju uz ovaj dan. Evo i poveznice:

Objavljeno u iz misli o životu | 2 komentara

10.10. Svjetski dan mentalnog zdravlja

SVE ŠTO STE HTJELI ZNATI O MENI, A NISTE SE USUDILI PITATI

Kako ono treba reći na početku ovakvog teksta – “Svi stavovi i mišljenja u ovom tekstu isključivo su moji i ne odražavaju stavove drugih osoba i organizacija koje spominjem, zastupam radim u njima… Sve dok one same ne potvrde suprotno.

Dakle, sutra je subota, 10. listopada. A taj se dan još zove Svjetski dan mentalnog zdravlja. Ne mogu a da ne ispišem vražje pitanje koje se vrti po bespućima čeonog režnja – je l’ to znači da taj dan trebaju svi biti MENTALNO zdravi ili suprotno? Kak’ se to slavi? Je l’ onak k’o Dan žena – jedni se napiju, druge ne? Ok, to je nekaj iz mog djetinjstva, neka trauma valjda. Pričala mi je baka (to je ona žena kod koje sam proveo prvu fazu djetinjstva i koja je bila jako ponosna na genij svojeg unuka (siguran sam da je još uvijek tamo gdje je sad), osim kad nam se odluke oko toga što ja hoću i trebam nisu slagale))… Ček’ – kaj sam ja ono htel reć? Aha! Znači pričala mi je moja baka da sam ko mali pitao je l’ Dan žena dan kad su se sve žene rodile? Tad još valjda nisam vladao pojmom vremena i generacija.
.
Dobro, to je bilo genijalno. ALI… sutrašnji se dan ujedno obilježava i kao Svjetski dan beskućnika… Vjerojatno vam je jasno kakve mi tek sad ideje naviru – da li na taj dan beskućnici svi do jednog uđu u kuće, a kućnici izađu iz njih?
.
Ok, sad ironija polako prelazi u sarkazam pa da stanem. Zapravo bih se htio zahvaliti onome tko je izmislio Svjetski dan mentalnog zdravlja, jer se to nama pokazalo kao idealna prilika da nakon što smo cijelu godinu partijali, nekaj i radimo. Ili obratno? Nikako da se odlučim.
No, prije nego opišem kako smo mi to partijali danas, moram se malo vratiti u prošlost. Samo mali memento do jučer, dakle četvrtak 8.10.

U sklopu projekta koji financira Activ Citizens Fund (Norveška, Lihtenštajn i Island) mi smo u Udruzi Ludruga napravili inicijativu “12 i 5 za mentalno zdravlje”. U tekstu koji smo poslali na adrese mjerodavnih državnih institucija upozoravamo i potičemo na potrebne promjene, a na temelju iskustava koja smo sakupili svojim dugogodišnjim radom u grupama i mobilnim timovima peer podrške. Naglasak je na tome da smo ZA nešto, a ne PROTIV nečega.
I tako smo isti dan pozvani na sastanke u Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i Ministarstvo zdravstva. U prvom Ministarstvu naišli smo na lijep prijem, dobre vibracije, aktivno slušanje i efektivnu komunikaciju. To je institucija koja je zapravo jedna od prvih imala sluha za to što radimo i podržavala nas koliko ovaj sustav u kojem živimo i djelujemo to omogućava. Otišli smo zadovoljni, a danas vidjeli i objavu na njihovim stranicama koja nas je baš razveselila.
(Kome se gleda i čita, tu je: https://mrosp.gov.hr/vijesti/odrzan-sastanak-s-predstavnicima-udruge-ludruga-u-svezi-inicijative-12-i-5-za-mentalno-zdravlje/11945).

Moram spomenuti da smo svi nosili maske i bilo propisno odvojeni (i odjeveni), naravno mi koji radimo zajedno ostali smo blizu jer, istinu govoreći samo što ne spavamo u istom krevetu radeći sve to što i koliko radimo, tako da bi stvarno bilo smiješno da se sad odjednom odvajamo na propisne udaljenosti. Nije bilo primjedbi i upozorenja jer je i suprotna strana stola bila isto tako posložena, a stol dovoljno širok.

No, za ono što se odvijalo u Ministarstvu zdravstva, nažalost ne mogu se izraziti pohvalno. Između ostalih predstavnica te institucije bio je i gospodin Taj i Taj koji je na mjestu tom i tom. “Što vi želite od nas?” bilo je pitanje koje je najmanje 10 puta ponovio. Naravno, ciljao je na to da smo došli žicati lovu, mi kao udruga koja samo siše državni proračun. Nije pomoglo vrlo opširno obrazloženje onoga što tražimo jer to dobrim dijelom rasterećuje zdravstveni sustav ove države. A tek na objašnjenje kako smo na početku ove godine tri mjeseca radili bez plaća (kolegica je iz svoje ušteđevine plaćala obavezne doprinose) koje su inače 5,500 kn bruto-2 i koje smo na kraju osigurali iz inozemstva preko ACFa i ECFa, tek je onda postao siguran da smo došli sisati njegovo ministarstvo. Ne znam zašto, ali u tom trenutku sam se sjetio Siniše Matasovića i cijele ekipe oko njega i svih muka koje imaju oko ostvarivanja svojih projekata. Onda opet objašnjenja kako smo tu jer želimo postići bolju povezanost baze s vrhom, kako tražimo da se natječaji rade više tematski, a ne tako da mi u natječaju koji je raspisan za područje na kojem mi djelujemo moramo izmišljati aktivnosti koje ćemo raditi, umjesto razvijati one koje radimo. (Neki natječaji iz područja mentalnog zdravlja doslovce kao da su pisani da se na njih podjednako prijavi “Sportsko ribolovna udruga Crni Rit”, “Pjevačko društvo Skalinada, tu se penje, tu se pada” i “Centar za proučavanje sablasnih nevena”)
OPA! “A vi znači želite da mi vama prilagodimo natječaje tako da ih vi lakše dobijete!”

E sad bih ja sve smjestio u točno određeno mjesto, ustao se i otišao, ali srećom nisam sam, tu su sa mnom dvije razumne kolegice koje, mada zapanjene, ipak nalaze način za nastavak razgovora. Ne čujem ih što pričaju jer se prisjećam Davora Ivankovca i Franje Nagulova kako čitaju poeziju u svinjcu (https://youtu.be/gWXPJeIQezc).

Pitao sam na kraju da bih nas pofotkao ako nitko nema ništa protiv. Gospodin Onaj i Onaj je rekao NE jer preblizu sjedimo. Tako smo ostali totalno nepofotkani, ali zaštićeni.
Ministarstvo zdravstva je definitivno u teškoj depresiji i deluziji.

Mislim da je vrijeme da se vratim u sadašnjost i kažem nešto o današnjoj akciji koju smo poduzeli u suradnji s nekoliko zagrebačkih udruga, članica “Saveza udruga za mentalno zdravlje” (skraćeno SUMEZ – primjećujete kako je AV iz “savez” zamijenjeno sa UM?), sa udrugama iz Splita, Dubrovnika, Vukovara, Osijeka, Slavonskog Broda, Ogulina, članica istog Saveza. Sumeza.
No, ono najvažnije jest da smo postigli da se u isto vrijeme u svim tim gradovima odvija ista inicijativa čitanja dijelova teksta “12 i 5 za mentalno zdravlje” sa sviješću da je njegova namjera potaknuti pozitivne promjene, govoreći s pozicije ZA, a nikako PROTIV. Zatim, da se cjeloviti tekst (koji možete pročitati ovdje, ako već niste: https://www.peticija24.com/inicijativa_12_i_5_za_mentalno_zdravlje) zajedno s potpisima peticije, preda mjerodavnim institucijama u pripadajućoj lokalnoj zajednici. (To bi trebalo biti ono kad odete na urudžbeni da dobijete žig zato što ostavite što manje papira jer ste ekološki osviješteni, no mi smo imali puno papira zbog potpisa).

U Zagrebu, čitalo se od 12.00 do 12.05, jasno i glasno. Na dvije lokacije (Markov trg i Ured Predsjednika) posnimile su nas kamere HRTa, što ste mogli vidjeti večeras u glavnom dnevniku, a ako niste, evo nas ovdje: https://vijesti.hrt.hr/664264/depresija-druga-na-listi-kao-razlog-nesposobnosti-za-rad.
S ostalih lokacija imamo vlastite fotke i filmiće.

A sad malo o meni. Mislim, stvarno sam se zapostavio.
Mene je zapalo, ma ne biste vjerovali – Ministarstvo zdravstva! A jutro je počelo totalno kaotično, s hrpom tehničkih problema, kao da nikad ništa nismo organizirali. Onda jurnjava s taksijem do Ministarstva jer se drugačije više ne stiže, taksist koji me ispituje kud da idemo dok ja na mobu gledam porniće… a ne ne, to je iz neke druge priče. Uglavnom – zaustavio se kilometar dalje od destinacijske točke na guglmapsu jer je “krivo ušao”, zahvaljujući navigaciji. No onda me ipak vratio natrag nekih 300 metara, tako da sam svega 700 morao pretrčati da stignem do 12.00. Stigao sam 5 do 12! (Mislili ste da nemrem 700 m pretrčati u komadu, a? Priznajte!). Stigao na vrijeme i ostao zapanjen brojem gostiju na terasi kafića u zgradi u kojoj je i Ministarstvo. Kaj su svi došli gledati/slušati mene?

Ma ne, bila je pauza pa ih je većina bila na kavi! Pao mi je kamen sa srca, a na pamet Žarko Jovanovski i njegovi nastupi i čitanja njegove poezije. E tak ću i ja! Ok, nemrem ja to ko Žare, ali i sama moja loša kopija njega bila je efikasna! Pročitao sam 2 kartice teksta u 5 minuta, jasno i toliko glasno da je gospođa djelatnica odozgora došla pitati “A kaj se događa tu dole?”.

Ekipu, predstavnice/ke drugih udruga, zajedno sa mnom fotkali su za Medix časopis, specijalizirani medicinski dvomjesečnik, interview slijedi u utorak, pisat će o nama i našim aktivnostima, planovima, iskustvima. Znaju što radimo, oduševljeni su načinom na koji to radimo… sad već mislite da muljam, jelda?

Eto, tako sam ja proslavio 9.10. dan kad je moja mlađa kći prije 23 godine došla na svijet derući se iz petnih žila. Sunce tatino. Tek sam joj navečer čestitao… pričali smo kroz dan, javila mi je da je upisala bibliotekarstvo pa sam od sreće i čestitanja na tome zaboravio čestitati joj rođendan. A jbg. pa ipak ja imam 61 godinu!
Sutra, nakon Jutra poezije idem na rođendanski party. Pozvan sam, vjerovali ili ne, a bit će i kolača!

Kaj vam još nisam rekao o sebi?

A da! Svi smo nosili maske, samo sam je ja skinuo dok sam čitao, ali bili smo vani, dobro procijenjen razmak i nema frke. Smije se čak i pred Ministarstvom zdravstva.

Poveznice na medijsku prisutnost:

https://vijesti.hrt.hr/664264/depresija-druga-na-listi-kao-razlog-nesposobnosti-za-rad?fbclid=IwAR19mBf8eSyGezJUS6kPLatgaoIeeszmYeWz8Y7Sjk2KDY2FPqepihTzwp8

https://radio.hrt.hr/ep/svjetski-dan-mentalnog-zdravlja/356838/?fbclid=IwAR0f0ICKom5HomOwHzfpcRfq5nLX4iVYBF6Dq-JQnS3e5xIoEVBOjgqbNvU

 

Objavljeno u iz misli o životu | Ostavi komentar

Deus ex machina

Deus ex machina

Oni hodaju
malo sunčanom,
malo sjenovitom stranom,
obučeni u raznolike kože,
i neke nepoznate jezike govore
dok drugačijim očima ciljaju
s uskog nogostupa
nekud prema nebu

Pa upiru
na visoki reljef nad lučnim portalom,
na secesijske skulpure
– samoubojice na rubu korniša,
zbog kojih još više istežu vratove
i sve brže označuju prstom,
kao da da imaju zadatak
prebrojati sve triglife
i metope neoklasicizma u gradu.

Zastajkuju. Okreću se. Namještaju. Provjeravaju.

Smrzavaju trenutke
za neka buduća vremena
kad odledit će ih
ako bude dovoljno topline.

Oni se dive svemu monumentalno.
Oni se dive svakodnevno!
Oni se dive prolazno.

Lijeva ispred desne,
desna ispred lijeve,
svaki božji dan!

A meni što stojim,
sve oko mene
kao da promiče mimo…

Gledam petrovke
kako se još drže svojih grana
dok lipanjske ljepotice
zrele i sočne
padaju
sa stabla grube naborane kore
ravno pred moje noge,
na mirisnu zelenu travu.

Namah, promijeni se pravac kretanja
sveg tog okolo,
Varšavska se zalijeće u mene
i donosi mi onog
velikog,
ukipljenog.

Zar je pomaknuo glavu?

Zaustavljen njegovim kontrapostom
buljim u njega.
On netremice u mene.
Zuri.
Ja i dalje stojim.
Ukipljen.

– Aj ne zajebavaj Tine! –
strese me zvuk vlastitog glasa
– Znam da ovdje stabla krušaka ne rastu!

I ne!
Ne pomislih pisat pjesmu!
Fotografirati sam htio!

************************************************************************
Bilo bi neiskreno reći da sam onaj koji baš ne voli objašnjavati… ali… ok, ne volim objašnjavati kako nastaju pjesme koje pišem, ali ova je doista nastajala pod utjecajem više čimbenika pa mi se učinilo zgodno da i to zabilježim. A i nije to samo “zabilješka:

~0~

LIPANJSKI ZAPISI

Pričao jednom Krleža Enesu Čengiću o tome kako je jednom na nekoj kavi spočitnuo (on, Krleža) Tinu Ujeviću (s kojim se uglavnom susretao i družio, ali nisu prijateljevali) zašto Tin u svojoj pjesmi piše kako ispred Sveučilišta mirišu lipe, a lipa uopće nema, tamo su samo platane i kesteni. Nato mu Tin u svom neusiljenom stilu odgovori: ‘Krleža, nemojte me zajebavati!’

Na dan kad sam napisao i objavio (na nekom svom blogu) ovu pjesmu bila je 122. godišnjica rođenja Tina Ujevića. Nešto iza podneva uputio sam se prema Supetru na Braču i istu večer prisustvovao u art-cafeu Bravura obilježavanju tog dana zajedno s članovima splitskog Rječilišta i drugim gostima, usudivši se naglas pročitati svoju ‘čestitku‘. Tin je inače proveo jedno kratko razdoblje života (od studenog 1929. do 1. veljače 1930.) u Supetru. O dojmovima dolaska u tu sredinu pisao je u eseju “Sjeta pred Supetrom” krajem 1929.:

“Kada sam krenuo preko malog Kanala, nije trebalo par trenutaka pa da cijela okolica utone u neku radost blagosti i milje iskričavoga isparavanja. Bila je svetkovina nestajanja voda u sunčanost nebeskog obzora. More je bilo kao mlijeko, sa strujanjima žive; nad planine i bregove popinjala se magla za svakoga koji je željan…Bio sam u životnoj sreći što jesam… Kada sam se iskrcao u Supetru opet sam uvidio onaj domaći ljupki izgled ljudskih obitavališta; prošetao sam da poslušam bučanje rječitoga mora i da operem noge u njegovoj soli. Pod lahorom prokađenim mirisima otočkih trava i grmečaka, najprije sam posjetio Groblje da razmišljam o ništenosti pojedinca i nedotupavnome krugu ljudskih htjenja. Tu sam osjetio duboku malankoniju Supetra, kao i cijeloga ovoga primorskoga kraja… Jesam li ovamo došao dockan, ili suviše rano? Vjetar iz borika dopirao je u ove čemprese koji su u redu uz obalu koso pognuti, gotovo prevaljeni i iščupani od nevremena… ja doduše nisam imao raspoloženje da plačem, ali sam osjetio da sam sentimentalan, što već odavno nisam bio…”

Ivan Slamnig u svojoj ‘Disciplini mašte’ iz 1965. piše esej: ‘Pjesma kao faktor kolektivne svijesti’. Mada izvađeno iz konteksta može promijeniti doživljaj, ovo što tu citiram ima izravne veze s onim o čemu sam pisao: »Mislim da je pravi put u nastojanju da se definira pjesma (odnosno umjetnost uopće) odrediti njen odnos prema svijesti zajednice, njen položaj u svijesti zajednice. Kad govorimo o umjetnosti ili literaturi ili poeziji, često zapadamo u zabludu upotrebljavajući tu riječ u jednom užem značenju, a primjenjujući je naširoko. Često se dogodi da za neku pjesmu kažemo da je loša, a zapravo se radi o tome da ona pripada nekoj drugoj svijesti, drugom društvenom krugu. Ta razlika između umjetnosti i umjetnosti jasnija nam je kad se radi o prošlosti ili velikim geografskim udaljenostima. Mi danas ne možemo doživjeti umjetnost razdoblja ili nekih naroda – često nam je posve strana. Mi je ne doživljavamo, ali i ne osuđujemo, smatrajući da su ljudi, odnosno društvo u kojem je ta umjetnost nastala, drugačiji i da mi nemamo pravo glasa.«
Još jedan citat iz istog eseja: »Riječ nije samo signal. Ona prije svega postoji kao fenomen zvuka. No ono osnovno što riječ udaljava od signala jesu asocijacije koje se javljaju kod pojedinog slušaoca mimo osnovnog značenja riječi. Riječ dobiva kompleksnu vrijednost, a nije samo točka. Promatrajući riječ u odnosu prema nekolicini individua, učinit će nam se da je svaki promatra sa svoje strane, da ona postoji kao samostalan objekt.«
Pa još: »Neka dijalekatska riječ zvuči dijalektalno samo s obzirom na književni jezik, u svojoj sredini ona zvuči normalno… Tako riječ ‘žmikati’ zvuči nesumnjivo zagrebački, ali u normalnoj zagrebačkoj sredini ta riječ je samo obična i bezbojna…«

~0~

Promatrajući strane ljude, kojih u ovo doba ima posvuda po zagrebačkim ulicama, ja se iščuđavam čemu se to oni dive – pročeljima običnih kuća? Jer, to su za mene normalne kuće koje su se u ono doba gradile kao što se i danas grade neke, samo naoko drugačije. (Fasade su riječi u svom osnovnom značenju, ukrasi na njima puko prevođenje na neki jezik, uljepšavanje) Za mene su bitniji ulični blokovi (pjesme, priče) koje one formiraju sa svojim zatvorenim dvorištima i svim onim skritim prostorima i životima koji se ne vide s ulično-fasadne strane. No u trenutku shvaćam svoju zabludu i vlastitu ukopanost u mjestu, dok ono što je bitno prolazi mimo mene – oni to vide drugačije, oni to vide na svoj način! U panici, pribjegavam eskapizmu u vidu voćnjaka u kojem rastu i dozrijevaju slatke i sočne kruškice (je l’ to Raj?). Srećom, iz nadsvijesti se spušta On, Bard, pojavljuje se u vidu ogromne skulpure koju baš nešto i ne volim (gruba mi je i nadmeno velika), a koju nikako nisam mogao izbjeći tako zabetoniran u svoje predrasude. Malen kakav jesam, ponovo pokušavam pobjeći od samog sebe – pa ja zapravo i ne pišem pjesme, samo “crtam” prizore, štoviše – u lijenosti i tromosti svojoj – ja ih samo “fotografiram”.

Dakle, Tin iz moje mašte jest taj Deus, točnije to je ona anegdota s početka. Na kraju pjesme ‘Tina’ pretvaram u ‘Krležu’, sebe u ‘Tina’, no ipak nemam dovoljno snage da ostanem ‘On’ i skrivam se eto – u ‘svojem tumačenju’, u ‘fotografiranju’.

Zašto TIN i KRLEŽA?

Pa zapravo bih lagao kad bih rekao da je to smo zbog toga što za njih “svi znaju”, čak i oni kojima su tokom školovanja književnost i “sva ta sranja” bili teret.
Koliko su ta imena simboli onoga što je pohranjeno duboko u meni? Odgojem u obitelji, školovanjem, odgojem u društvu…
Taj simptom kulta ličnosti – pater familias, otac nacije, vođa, hrabri zaštitnik, superjunak, superznalac, superpisac, superpjesnik. Ta potreba da nam taj Netko kaže što i kako pa da odgovornost za prebacimo na njega, a protiv na one koji nam se ne sviđaju.
Pa kako jednom takvom sa slašću ne bih rekao – Aj ne zajebavaj!

Objavljeno u proz(or)no uokvirivanje

Tamo negdje u meni je bijela zimska noć

Gledam kroz orošeno staklo prozora na četvrtom katu dok ledeni vjetar vlada ulicama i sudara se sa samim sobom između gusto parkiranih vozila ispred zgrada usnulog mjesta organiziranog po mjeri stroja, a ne čovjeka. Zimska je noć i ja sam budan. Iz nekog razloga ne mogu spavati. Nikakav nemir, nikakva zabrinutost, nikakve teške misli, tek najobičnija nesanica.
U ruci mi je šalica iz koje se puši vruća crna kava – a zašto ne, ionako ne mogu spavati. Udišući njen miris gorki miris gledam snijeg na ulici. Temperatura od minus nešto stupnjeva garantira da se još neko vrijeme neće početi topiti i ustupiti mjesto prljavoj slanoj bljuzgi, činjenici koja me uvijek podsjeti gdje živim.

Ponekad se u snovima nađem na mjestima na kojima prethodno nikad nisam bio, a koja su mi odnekle ili odnekad poznata. Kao da sam živio neki drugi život u nekom drugom liku. A možda imam sposobnosti putovanja kroz prostor i vrijeme koje mi omogućuju da ovaj trenutak stojim na obali jezera Manasarovar i iz Gossul Gompe gledam prema vrhovima planine Kailash, ili pak šetam po Stjenovitoj zemlji u blizini Omarurua u Namibiji, možda žmirkam od prejakog svjetla u sazviježđu Škorpiona uslijed sjaja Antaresa, ili plačem gledajući svjetlucanja kozmičkih zraka u blizini Tannhäuserovih vrata…

Ponekad mislim kako bi lijepo bilo živjeti u planini. Lijepo, mada ne lagodno kao ovdje.
Uvjeravam se da bih tu lagodu rado mijenjao za “ono nešto”, čak uz teže uvjete preživljavanja. Drvena kuća oko koje moram očistiti metar i pol debeo snježni pokrivač, uvijek dobra zaliha drva za grijanje, hrane i pitke vode, dugotrajna samoća, otežano i poduže kretanje do mjesta gdje nabavljam namirnice, do centra gdje se nalazi sve ono na što sam navikao… Ali kad se vratim iz ledenih uvjeta u kuću, zapalim vatru smrznutim prstima i ostanem pred peći neko vrijeme osjećajući onu iskonsku prirodu vatre, sve dok voda u lončiću ne zavrije da zakuham čaj… Bacam pogled prema uglu sobe iz koje me gleda tamno oko kompjutora spojenog na baterije koje punim preko vlastite male vjetroelektrane. Tehnologija koje se ne odričem… No ne pomišljam uključiti ga jer zbog loših atmosferskih prilika bežična je veza nestabilna i nema interneta pa ja, čovjek koji smatra da nije rob navika, sjedam u naslonjač sa šalicom vrućeg napitka od mješavine gorskih biljaka umjesto crne kave koju sam veći dio života običavao piti. Palim štednu svjetiljku na stoliću s kojeg uzimam Vesninu zbirku pjesama “Stid me je umrijeti”, otvaram stranicu na kojoj je pjesma što počinje stihom “Bili smo se uplašili da smo zalutali u jasnoći…” i nastavljam čitati, dok mi se veliki sivi mačak, tražeći toplinu, smješta u krilo.

Gledam kroz orošeno staklo prozora, dolje na ulici osim ludog vjetra nema žive duše, okolne su zgrade u mraku, a iz dimnjaka toplane, najviše građevine u gradu, suklja bijeli dim.

_____________________________________________________________
objavljeno na: http://knjizevnostuzivo.org/2018/robert-janes-tamo-negdje-u-meni-je-bijela-zimska-noc/
http://www.casopiskvaka.com.hr/2018/03/robert-janes-tamo-negdje-u-meni-je.html

Objavljeno u skupljači tihote | Ostavi komentar

Staklena menažerija

staklena menažerija

Doveo sam Fistla i Đuru u Centar kućnih ljubimaca. Na ulazu u predprostor, na staklu, bile su naljepnice s prekriženim crtežima sladoleda, koturaljki, pištolja, parova – raznospolnih i istospolnih u činu kopulacije… Istina da smo bili kažnjeni već nekoliko puta zbog toga što smo ušli u njega, ali nismo previše marili – nama su kazne ionako uvijek bile poticaj.
Centar kućnih ljubimaca bio je preogroman, razmjera manjeg hrvatskog trgovačkog centra na par stotina kvadratnih metara. S lijeve i desne strane prolaza nizali su se kavezi, točnije kutije sa staklenom prednjicom i šupljikavim plafonom, nešto poput izloga trgovina. Po sredini prolaza stajale su košare s potrepštinama za onu vrstu tužnog bića koje je bilo predstavljeno u izlogu. U zraku je lebdjela crvenkasta maglica sastavljena od paperja i prašine od ostataka hrane i zgrušane krvi podignuta nervoznim i naglim pokretima životinja s polučistih podova.
Đuro je bez zaustavljanja grabio naprijed sve se više udaljavajući od nas. Fistl je, glumeći ravnodušnost na patnju oko sebe, ukočenim korakom na granici kočopernosti koračao iza mene.
Po odjelu za ptice motali su se ljudi u bijelom. Prekopavali su po košarama na sredini, uzimali u ruke kutije i čitali s njih specifikacije, uspoređivali s onim što je pisalo na papirima koje su držali čas u rukama, čas pod rukom i ponekad zapisivali nešto u rokovnike odložene na rub košara. Muškarac blijedog lica s naočalama ovlaš me pogledao i kimnuo dok je mršava žena oštrih ali lijepih crta lica uperila svoj zasjenjeni pogled pored mene prema Fistlu i zamjetno mu se nasmiješila.
– Ispričavam se – progovori glasom Bette Davies pogledavši me sad ravno u oči – dodajete li mu u hranu ovaj preparat?
Pogledavši samo letimično kutiju u njenoj ruci odgovorih s neskrivenim ponosom – Ne! Mi se hranimo isključivo prirodno!
– A, tako. Neobično je velik pa sam mislila da mu je ishrana obogaćena. Ne znamo puno o ovom preparatu, pojavilo se nekoliko vlasnika velikih ptica koji tuže proizvođača zbog štetnih posljedica po zdravlje, pa bi htjeli skupiti što više korisnika zbog točnije procjene.
U glasu joj je titrala doza ironije pomiješana s trunčicom tuge, učinilo mi se na tren. Oštrina glasa je vjerojatno dolazila od pušenja, ali ipak nije odavala dojam osobe koja se treba truditi da ispadne ljubazno.
– Hej Đuro! – pozvah svog prvog pratioca – jel znaš ti što o ovim tabletama?
Đuro se približio nepovjerljivo zirkajući prema ženi u bijelom (strah uzrokovan traumama iz djetinjstva) ali opet ispunjen povjerenjem prema meni, pogledao u kutiju koju mu je ona pružila. Žena u bijelom se malko smrkla i odmaknula oprezno istovremeno me pogledavajući s nevjericom.
Teško je bilo duže boraviti u Đurinoj blizini. Naime, smrdio je na tri metra oko sebe uslijed izostanka redovitog presvlačenja i pranja. Đuro je bio klošar iz susjedstva kojeg ne bi pustili u Centar kućnih ljubimaca da nije bio u mom društvu. A u Centru je posjećivao psa kojeg su mu oduzeli jer ga nije mogao redovito voditi na cijepljenje i brinuti se za njega na način kako su to nalagali zakoni u našem gradu.
– Ne, ne znam – zapili Đuro zrak svojim promuklim glasom čovjeka koji ima problema s glasnicama – ove su prevelike. Te nismo koristili mada smo ih vidjeli iza u kontejneru, bojali smo se da bi mogle biti prejake, Stakleni je rekao da ih bolje ne uzimati s obzirom na gramažu.
– Znate – rekoh gledajući unezvjerenošću zasjenjene oči – Đuro i njegovi klošari, tu iza centra, prekopavaju po kontejnerima i pojačavaju neredovitu prehranu sjemenkama, konzervama, tabletama vitamina i minerala visoke kvalitete, liječe se lijekovima za ovoiono pa imaju praktične uvide o djelovanju istih. Jedan od njih je doktor farmacije i zna manje više sve o tim lijekovima, mada bi veterinar možda bio mjerodavniji. Al’ kažu momci lijevo od Centra, a ja nemam razloga da im ne vjerujem, da je Stakleni bio najbolji student u svojoj generaciji i dobio nagradu Rektora Sveučilišta.
Gospođica ili gospođa Fiona sve to vrijeme gledala je čas u mene, čas u Đuru, ne trepnuvši, široko otvorenih, kao što rekoh, lijepih zasjenjenih očiju. I ja sam nju gledao u oči, ali mi je treće oko, mada mu istinska namjena nije ta, šaralo gore-dolje po njoj, prolazeći kroz bijelo platno kute, tanku pamučnu haljinu ispod i čipkast, blijedoplavi donji veš s tamnoplavim prugicama na grudnjaku.
Fistl, svjestan njezine zainteresiranosti, glasno je zagraktao i time izazvao totalnu pomutnju među članovima menažerije iza stakala izloga oko nas. Muškarac u bijelom pri tom se izuzetno uznemirio, za razliku od žene koja se smijala glasno, smijehom nalik na kotrljanje staklenih perli po posudi od punovrijednog kristala.

____________________________________________________________________________________________
Ovo je priča iz koje će jednog dana nastati roman.
Objavljeno na:
http://knjizevnostuzivo.org/2018/robert-janes-staklena-menazerija/

Objavljeno u glas pripovjedača | Ostavi komentar

Slobodna volja, postoji li to uopće?

Slobodna volja, postoji li to uopće?

Hodam s tim bršljanom obavijenim oko svojeg najmračnijeg dijela korijena do najsvjetlije točke krošnje, on pažljivo siše moje sokove da me ne ubije, on me ukrašava tako da mi se dive…
Odjednom shvaćam da se ja nikuda ne mičem. Da se nisam nikuda nikada maknuo. I pitam za pomoć, zovem nekog, vrištim: “Posijecite mi to korijenje!”, jer zalud sjeći bršljan, on će uvijek iznova odnekud niknuti. Ali svakog tko se približi bršljan koji je postao dio mene jednostavno udavi.

Morao bih sam. Posjeći. Svoje korijenje. Ali, nije li to ravno samoubojstvu?

A da konačno zavolim taj bršljan? Pa da se međusobno sišemo, grlimo umjesto davljenja i odbacivanja, i rastući uvis shvatimo da micanje nije samo po horizontali.

Objavljeno u iz misli o životu | 2 komentara

Strah od Slobode

Vjerujem da znate kako virusi žive oko nas, u nama i s nama cijeli naš životni vijek. Neke vrste žive čak i u bakterijama. Zbog svoje jednostavnosti vrlo brzo se razmnožavaju pa mogu postati opasnost za organizam. Naše zdravo tijelo im ne dozvoljava da se razmnože, da nam naškode, no kad dođe do stresnih stanja, pada imuniteta i pojačanoj koncentraciji dotičnih u našoj okolini, i naše tijelo i naš um popuste – i bolest je tu.

Jedan od najopasnijih “virusa” u čovjeka jest strah. Jedna od njegovih mutacija jest strah od gubitka sigurnosti. Jer ta vrsta virusa cijelo vrijeme u um ubacuje otrov da sigurnost postoji, da je to stvarno stanje koje se može dostići u Savršenosti. Teško je nesigurnost prihvatiti kao stvarnost, kao normalno stanje.. I zato se preventivno počne liječiti od tog virusa. Doktori Stručnjaci za izlječenje od nesigurnosti uvedu terapiju izjednačavanja sigurnosti sa slobodom proizvevši lijek i promovirajući ga sloganom “Sigurnost je sloboda”.
Ali! – stvarna sloboda nema ni sigurnosti ni nesigurnosti. Inače nije Sloboda. Pa u čovjeku kojeg se liječi lijekom sigurnosti neminovno dolazi do povećanja nesigurnosti, nema jedne bez druge. Taj čovjek tako počinje vjerovati u ono što ne postoji. Kao na primjer da postoji identičnost svih i svega, da svi moraju biti isti jer je to savršena sigurnost, a različitost je nesigurnost.
I evo ga – munjevito krene razmnožavanje virusa straha. I pojavljuju se njegove mutacije: strah od različitosti, strah od promjenjivosti… jednom riječju – strah od Slobode. A sve ove mutacije dobiju svaka svoje ime koje završava na …izam.

Malo sam to zamuljao u nekakvu alegorijicu. No Daša Drndić je to napisala onako kako samo ona to zna. Pa za one koji još nisu pročitali evo linka:
http://booksa.hr/kolumne/piscev-dnevnik/fasizam-welcome#.Wl9yfdVyfKA.facebook

Objavljeno u iz misli o životu | Ostavi komentar

Peregrino

Pogledom je dotaknuo cvijeće u vazi, netom prije no što će izići iz sobe. Nije ulio vodu da se ne usmrdi dok ga nema.

– O sused! Kam idete tak opremljeni? – pitala je Čuvarica ulice, misleći na školjku, štap i kalabaš, vjerojatno i na ruksak i sandale na nogama.

– Idem pješice do Santiaga počastiti Boga hodanjem! – odgovorio je.
– A zakaj?
– Za mir u svijetu.
– Je, to bu sigurno pomoglo.

Kimnuo joj je pa potom stavio šešir na glavu. Sunce se tek pojavljivalo iznad krovova. Sjetio se cvijeća u vazi. I nemira u sebi.

_____________________________________________________________
Nagrađena priča na natječaju časopisa Kvaka za kratku priču do 100 riječi.
http://www.casopiskvaka.com.hr/2017/11/robert-janes-peregrino.html

Objavljeno u Camino de Santiago | Ostavi komentar

Pa imaš ključ, uđi već jednom (Doppelgänger)

You don't need a key! - said Flegia

Proljetni je dan, sunčan i vjetrovit. Sjeverac, možda posljednji koji pripada protekloj
zimi, igrajući se ružičastim laticama japanske trešnje iz obližnjih vrtova tka zavjesu u
zraku gustom od mirisa. Ljudi prolaze, nasmiješeni, razdragani, dok ih razigrana
koprena nošena vjetrom prekriva, pa otkriva, pa prekriva, pa otkriva…
Bijela grlica gleda me s grane, malo nagnuvši glavu (onako kako to ptice već rade) i
guguće. Na trenutak mi se učini da je zagugutala: „…hajde, uđi već jednom“…
Stojim pred vratima od debelog neprozirnog stakla zagledan u svoj odraz.
Čini mi se da staklo iskrivljava sliku. Prvo mene, pa moju bližu okolinu… sve izgleda
iskrivljeno, razvučeno u tom odrazu. Kosa mi se pretvara u nešto živo i lelujavo…

Imam frčak kose iznad čela koji raste u posve drugačijem smjeru od ostale kose.
„Kao da te krava polizala“, govorili su mi odrasli, a onda i djeca, kad bi to čula od njih.
Kasno je poslijepodne. Izašli smo nakon nastave u školsko dvorište.
Moja se pikula ovaj put dokotrljala najbliže jamici. Nisam nikad bio najbolji u toj igri,
ali kako bih i mogao biti pored onih koji je igraju sve svoje slobodno vrijeme.
Seki, Rifše, Gec, Kina i ja. Svi iz istog razreda. I Đambo. Najprgaviji među
nama. I drugačiji. Totalno neprilagođen. Mama socijalni problem, nezaposlena, tata
nepoznat, stariji brat u popravnom domu, sestra radi nešto s kamenom ili kameni-
cama, kamenjarkama… nisam dobro razumio što su govorili… On nije u razredu s nama.
Nosi odjeću dobivenu u Crvenom križu. Uglavnom su to košulje dugih rukava i predebele hlače za temperature koje su polako prevladavale. Zato mu je vruće i znoji se. Često mu se rugaju: smrade… smrade!
Žao mi ga je u tim trenucima, ali začas promijenim mišljenje, čim se okomi na mene. Užasno me ljutio kad je bio takav. A nije uvijek bio. Takav. Znao je otrgnuti pola svog sendviča i podijeliti ga s nekim mada mu je taj sendvič možda bio jedino jelo toga dana.)
No danas, sad, u ovom trenu što slijedi, postat će onakav kakvog ga ne volim.
Promašio je jamicu.

„Hej Đambo stani! ne možeš ponovo, Borna je sad na redu!“, povikaše jednoglasno
dečki.

„Ma nemoj, ajde da ga vidim!“ naceri se i otme moju najdražu i najuspješniju pikulu.
Onu koju mi je dala Alica Padalica. (Alica Padalica me samo pogledala ispod svojih duuuuugih trepavica dok sam joj vraćao izgubljeni šal i tutnula mi poskrivečki u ruku najljepšu pikulu koju sam vidio u životu. Bijelu porculansku pikulu na čijoj su se površini odražavale plava i zelena boja njenih očiju.)

„Vrati mi pikulu, Đambo! Evo ti pet drugih, boljih i ljepših od ove, samo mi nju vrati!“

„Uzmi mi je, na, dođi… uzmi, ti od krave polizani, uzmi ako se usudiš!“

Osjećao je koliko mi je stalo do te pikule. I znao je da ga se bojim. Stariji je i veći. Ima iza sebe dobrano dug staž uličnih tučnjava iz kojih je izašao kao pobjednik.
Skočim prema njemu hitro da bih mu oduzeo toliko mi bitnu relikviju, međutim zaustavi me udarac u lice koji mi natjera suze na oči. Odmah iza njega drugi, još mi više zamuti vid. Pokušavam uzvratiti. Ali ruke su mi teške kao olovo. Novi udarac, želim se zaštititi, obraniti, no ne mogu podići ruku na njega. I tad Đambo uz nove i nove udarce po mom, sad već raskrvavljenom licu počne pričati što će sve „raditi mojoj Alici kad je nađe kako se drma na podu“…

Dečki su me dizali s njega dok je krvave glave urlao i ridao na tlu. Osjećao sam se kao da lebdim. Težak kao kamen, a lebdim. Nešto je u meni učinilo moja osjetila otupljenim na okolni svijet. Jedino čega sam bio potpuno svjestan bila je krv na rukama, na zglobovima šaka. Moja i Đambova. Osjetio sam kako se miješaju naša krvna zrnca, kako njegova postaju dio mene i sve me jače peku šireći se tijelom.

Učinilo mi se da ću se srušiti, kad iznebuha nađoh pred tamnim masivnim vratima s mjedenim zvekirom. Lagano, uz jedva čujan zvuk struganja šarki, vrata se otvoriše i između bogato ukrašenih dovratnika pojavi se lik muškarca tamne duge kose vezane u rep. Visok, obučen u crnu odjeću skrojenu samo za njega, nasmiješio mi se zaleđujući me pogledom beskonačno crnih očiju: „O, Borna! Znali smo da ćeš kad tad upotrijebiti taj ključ. Baš smo sretni što nas nisi razočarao.“ Odmaknuvši se u stranu pokazao mi je rukom da uđem. Prolazeći pored njega, totalno lišen vlastite volje, na suvratku njegovog fraka vidio sam pločicu s imenom „Flegija“.

„Uđi u lift desno od vrata i pritisni -5!“ naredi mi i zatvori mračna vrata iza nas.

____________________________________________________________________________________________

Objavljeno na:

http://www.casopiskvaka.com.hr/2018/02/robert-janes-covjek-je-skupina-oblika.html

http://knjizevnostuzivo.org/2018/robert-janes-staklena-menazerija/

Objavljeno u s rubova zbilje | 5 komentara

O čemu govorim kad govorim o čudima tehnike

(O čemu mislim kad mislim o čudima tehnike)

Uvijek sam se divio čudima tehnike.

Recimo ova velika plava mrcina prepuna ljudi, koja je i mene progutala, zna točno gdje se nalazimo! I kuda idemo! Ona govori!

“Zapruđe. Sljedeća je postaja Utrina.”

Ispred mene sjedi žena. Čita knjigu. Dok ju je vadila iz torbe primijetio sam da je to Murakamijeva zbirka priča “Nakon potresa”. Gledajući oko sebe ljude koji imaju slušalice u ušima i tapkaju po svojim pametnim mobitelima, pokušavam se prisjetiti tih priča . Jedna druga žena, naglašeno našminkana i napadno obučena, glasno razgovara na mobitel s nekom trećom o nekoj četvrtoj koja ima kuću o Donjem Laduču i muškarcu koji kad joj se javlja govori da je negdje vani, a ona je sigurna da čuje da se on javlja iz nekog zatvorenog prostora, vjerojatno kuće u Donjem Laduču. Visoki plavokosi muškarac govori ženi kratke crvene kose s crvenim ruksakom na leđima kako su ga kaznili komunalni redari jer nije vodio psa na povocu. Ona ga pita koliku je kaznu platio, a on odgovara da ništa jer je sutkinji pokazao fotografiju izrezanu iz dnevnog tiska na kojoj se vide gradonačelnik i njegov pas kako bezbižno trče ulicom nevezani jedan za drugog.

“Utrina. Sljedeća je postaja Središće.”

Čovjeku koji je sjeo iza mene nešto teško je palo na pod. Ne mogu a da se ne osvrnem nakratko. I vidim da je to Carverova “Katedrala”. Sjetim se jedne priče u kojoj se glavni lik prisjeća priče Jacka Londona “Kako upaliti vatru”. Sjetim se da se iste te priče prisjeća i glavna junakinja iz Murakamijeve knjige koju čita žena ispred mene. Možda ta žena baš sad čita tu Murakamijevu priču? Možda bih tim ljudima trebao skrenuti pažnju na prst sudbine koji je u ovom trenutku poprimio moj oblik? Možda bih ih mogao uvjeriti da su stvoreni za jedan ogroman dalekovidni krijes koji će dugo svijetliti i grijati svoju okolinu? Možda bih mogao postati posrednik u sklapanju jedne sretne veze – možda bih trebao reći čovjeku iza sebe i ženi ispred sebe kako se dotiču u dimenziji čitanja?

“Središće. Sljedeća je postaja Sopot.”

U veliku plavu mrcinu upada sedam spodoba specijalno obučenih za mrak. okružuju plavokosog muškarca koji je lukavo izbjegao plaćanje kazne. Crne navlake za glavu s otvorima samo za oči prigušuju im glasove dok mu nešto govore. Žena ispred se okreće i tutne mi u ruke svoju knjigu. muškarac iza se kratko pridigne i stavlja mi u krilo svoju. netom, crni krug se otvara i visoki plavokosi muškarac uperi kažiprst na ženu ispred mene i potom na muškarca iza mene. Šest spodoba specijalno obučenih za mrak podijele se u dvije grupe po tri, jedna zgrabi ženu, druga muškarca, i skaču s njima kroz zatvorene prozore van. dok se polako stišava zvuk razbijenog stakla sedma od sedam, prije nego će i ona skočiti, objašnjava nam da mirno nastavimo svojim putem jer su oni upravo uhvatili dvoje terorista koji su htjeli podmetnuti vatru na otvorenju zagrebačkog filmskog festivala u Muzeju suvremene umjetnosti. prepoznali su ih po tome jer su čitali knjige u tramvaju, što je bio tajni znak za prepoznavanje.

“Sopot. Sljedeća je postaja Muzej suvremene umjetnosti.”

Naglašeno našminkana i napadno obučena žena i dalje glasno razgovara preko mobitela s nekom drugom o nekoj trećoj, ljudi koji imaju slušalice u ušima i dalje tapkaju po svojim pametnim telefonima, a visoki plavokosi muškarac sjeda i otvara neke besplatne novine koje je našao pored sjedala.
Gledam kroz prozor. Pas prelazi cestu. Automobili mahnito kreću na zeleno, a on trčkara po sredini. Brojim sekunde; u mislima mu šaljem naredbu: idi prijeko, potrči! Da mi je sad onaj stroj iz Enterprisea! Auti jure sve brže i brže i… pas zapišava stablo kestena pored nogostupa i odlazi u mrak iza.

“Muzej suvremene umjetnosti. Sljedeća je postaja Velesajam.”

Prizor je isti: gledam kroz prozor. Ali čovjek prelazi cestu. polako. Automobili jure i sve su mu bliže. Je li gluh? Je li zamišljen? Je l’ u depresiji? Automobili mahnito trube. Čovjek podiže ruku i pokazuje srednji prst. Konačno, ah konačno na nogostupu, staje pored nadstrešnice autobusne postaje i otkopčava šlic.

“Velesajam. Sljedeća je postaja Trnsko”

Izlazim iz velike plave mrcine prepune ljudi, s crvenim ruksakom na leđima koji sam dobio od žene kratke crvene kose a u koji sam ubacio knjige koje su mi dali ono dvoje čitatelja-terorista.
Spuštam se po stepenicama onda se uspinjem zastajem pred bankomatom i ubacujem karticu. Upisujem 100. Na računu nema dovoljno sredstava. Uzimam karticu i okrećem se. Opet se spuštam pa uspinjem. Noć je svijetla oblivena mjesečevim srebrilom. Čak i da nema javne rasvjete jasno bih vidio put ispred sebe kao rijeku tekućeg srebra. Jaka svjetlost uzrokuje jake sjene koje plave zgrade preko puta bacaju na tlo po kojem gazim. Sjene se udružuju u oblik divovske pegle. Da nema kuća i ulica bih li znao gdje se nalazim? Vadim pametni mobitel iz džepa jakne i uključujem gps. Tražim od google-maps da mi na karti pokaže gdje sam. Ulica Pegle br. 9. Hodajući polako uključujem whatsapp i upućujem poziv preko mora…

“Hej!”, javlja se poznati glas.
“Hej!”, odgovaram ja, “Znaš li koja je razlika između čovjeka i psa koji prelaze ulicu na nedozvoljenom mjestu?”
Odgovor glasi: “Ne znam!”
“Pas ne pokazuje srednji prst jer njemu automobili ne trube.”
“Odakle zoveš?”
“Odakle zovem?! I to TI mene pitaš?! Pa iz krajolika s peglom u koji si me smjestio i iz kojeg se ne mogu izvući, GLUPI PIŠČE!”

Objavljeno u glas pripovjedača, proz(or)no uokvirivanje | Označeno sa , , , | Ostavi komentar