Poezija je dio sviju nas, čak i onih koji je niti čitaju, niti pišu – kad tad će neki stih izvući iz rukava, bilo da osvajaju nešto ili žele biti osvojeni nečim. I to nam nitko ne može oduzeti.
Poezija ne treba ni amaterizam, ni kič, ni akademizam, ni hermetičnost, ni svedostupnost da bi postojala. Poezija treba ljude. A ti ljudi… Uvjerio sam se u to da u ovom društvu u kojem živim, među onima koje poznajem ima onih koji puno čitaju i ponekad nešto napišu, onih koji jednako čitaju i pišu i onih koji više pišu nego čitaju (nije mi ništa prijeporno u tome ako netko više piše nego čita). Ograničavam se na poeziju. Dogodi se nešto u meni kad pročitam što netko piše – kao da odmah znam što taj netko čita. Da, moj ukus, moje sklonosti… Ali i probuđeni kritičar poezije u meni koji tada određuje hoću li dalje čitati ili ne. I koji će reći da mu je žao što se na to potrošilo toliko vremena, uništilo papira, porušilo drveća… Onda preispitujem svoje mišljenje, svoje stavove…
Možda bi bilo bolje da to što želim reći prepustim jednom od mojih omiljenih među onima kojih više nema.
Ivan Slamnig u svojoj ‘Disciplini mašte’ iz 1965. piše esej: ‘Pjesma kao faktor kolektivne svijesti’. Mada izvađeno iz konteksta može promijeniti doživljaj, ovo što tu citiram ima izravne veze s onim što želim reći:
“Mislim da je pravi put u nastojanju da se definira pjesma (odnosno umjetnost uopće) odrediti njen odnos prema svijesti zajednice, njen položaj u svijesti zajednice. Kad govorimo o umjetnosti ili literaturi ili poeziji, često zapadamo u zabludu upotrebljavajući tu riječ u jednom užem značenju, a primjenjujući je naširoko. Često se dogodi da za neku pjesmu kažemo da je loša, a zapravo se radi o tome da ona pripada nekoj drugoj svijesti, drugom društvenom krugu. Ta razlika između umjetnosti i umjetnosti jasnija nam je kad se radi o prošlosti ili velikim geografskim udaljenostima. Mi danas ne možemo doživjeti umjetnost razdoblja ili nekih naroda – često nam je posve strana. Mi je ne doživljavamo, ali i ne osuđujemo, smatrajući da su ljudi, odnosno društvo u kojem je ta umjetnost nastala, drugačiji i da mi nemamo pravo glasa.”
Sve to može imati i prednosti i mana, i izvrsnosti i opasnosti, naročito kada se povećava dostupnost svega, jednako kao i kada se dostupnost onemogućava. Naći mjeru, ravnotežu u svemu ovome što nas danas okružuje nije lako. Barem nije meni kao pojedincu. Preispitujem se cijeli život, imam stavove, ali ih i mijenjam ako je to potrebno. No, za to mi je potrebno društvo. Ali ne društvo samo mojih prijatelja i istomišljenika, nego i onih koji ne misle kao ja. Neprijatelja nemam. Bar ih dosad nisam imao.
Ali imam i pravo glasa. Njega si jedino sam mogu oduzeti ako za njega nešto nisam spreman žrtvovati.
U svom eseju o pjesništvu na društvenim mrežama Franjo je dotaknuo kako aktualnu temu tako i neke ljude koji pišu. Ne slažem se sa nekim Franjinim mišljenjima kao ni načinom na koji piše o nekim ljudima koji su meni dragi, ali isto tako se ne slažem ni s mišljenjem i načinom na koji ti ljudi (koju su mi i dalje dragi) govore o Franji i onima kojima je on drag (a eto, meni je). Ali ja trebam i jedne i druge da bih se i dalje mogao preispitivati jer sam sebi ne mogu biti sudac. Trebam i one koji me hvale i koji me kude, i koji me vole i koji me ne vole, i koji me primjećuju i koji me ne primjećuju…
Dakle, s Franjom se možete slagati ili ne-slagati, ali svatko tko čita i još k tome i piše trebao bi ovo pročitati.
Budi promjena 