SVE ŠTO STE HTJELI ZNATI O MENI, A NISTE SE USUDILI PITATI
Kako ono treba reći na početku ovakvog teksta – “Svi stavovi i mišljenja u ovom tekstu isključivo su moji i ne odražavaju stavove drugih osoba i organizacija koje spominjem, zastupam radim u njima… Sve dok one same ne potvrde suprotno.
Dakle, sutra je subota, 10. listopada. A taj se dan još zove Svjetski dan mentalnog zdravlja. Ne mogu a da ne ispišem vražje pitanje koje se vrti po bespućima čeonog režnja – je l’ to znači da taj dan trebaju svi biti MENTALNO zdravi ili suprotno? Kak’ se to slavi? Je l’ onak k’o Dan žena – jedni se napiju, druge ne? Ok, to je nekaj iz mog djetinjstva, neka trauma valjda. Pričala mi je baka (to je ona žena kod koje sam proveo prvu fazu djetinjstva i koja je bila jako ponosna na genij svojeg unuka (siguran sam da je još uvijek tamo gdje je sad), osim kad nam se odluke oko toga što ja hoću i trebam nisu slagale))… Ček’ – kaj sam ja ono htel reć? Aha! Znači pričala mi je moja baka da sam ko mali pitao je l’ Dan žena dan kad su se sve žene rodile? Tad još valjda nisam vladao pojmom vremena i generacija.
.
Dobro, to je bilo genijalno. ALI… sutrašnji se dan ujedno obilježava i kao Svjetski dan beskućnika… Vjerojatno vam je jasno kakve mi tek sad ideje naviru – da li na taj dan beskućnici svi do jednog uđu u kuće, a kućnici izađu iz njih?
.
Ok, sad ironija polako prelazi u sarkazam pa da stanem. Zapravo bih se htio zahvaliti onome tko je izmislio Svjetski dan mentalnog zdravlja, jer se to nama pokazalo kao idealna prilika da nakon što smo cijelu godinu partijali, nekaj i radimo. Ili obratno? Nikako da se odlučim.
No, prije nego opišem kako smo mi to partijali danas, moram se malo vratiti u prošlost. Samo mali memento do jučer, dakle četvrtak 8.10.
U sklopu projekta koji financira Activ Citizens Fund (Norveška, Lihtenštajn i Island) mi smo u Udruzi Ludruga napravili inicijativu “12 i 5 za mentalno zdravlje”. U tekstu koji smo poslali na adrese mjerodavnih državnih institucija upozoravamo i potičemo na potrebne promjene, a na temelju iskustava koja smo sakupili svojim dugogodišnjim radom u grupama i mobilnim timovima peer podrške. Naglasak je na tome da smo ZA nešto, a ne PROTIV nečega.
I tako smo isti dan pozvani na sastanke u Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i Ministarstvo zdravstva. U prvom Ministarstvu naišli smo na lijep prijem, dobre vibracije, aktivno slušanje i efektivnu komunikaciju. To je institucija koja je zapravo jedna od prvih imala sluha za to što radimo i podržavala nas koliko ovaj sustav u kojem živimo i djelujemo to omogućava. Otišli smo zadovoljni, a danas vidjeli i objavu na njihovim stranicama koja nas je baš razveselila.
(Kome se gleda i čita, tu je: https://mrosp.gov.hr/vijesti/odrzan-sastanak-s-predstavnicima-udruge-ludruga-u-svezi-inicijative-12-i-5-za-mentalno-zdravlje/11945).
Moram spomenuti da smo svi nosili maske i bilo propisno odvojeni (i odjeveni), naravno mi koji radimo zajedno ostali smo blizu jer, istinu govoreći samo što ne spavamo u istom krevetu radeći sve to što i koliko radimo, tako da bi stvarno bilo smiješno da se sad odjednom odvajamo na propisne udaljenosti. Nije bilo primjedbi i upozorenja jer je i suprotna strana stola bila isto tako posložena, a stol dovoljno širok.
No, za ono što se odvijalo u Ministarstvu zdravstva, nažalost ne mogu se izraziti pohvalno. Između ostalih predstavnica te institucije bio je i gospodin Taj i Taj koji je na mjestu tom i tom. “Što vi želite od nas?” bilo je pitanje koje je najmanje 10 puta ponovio. Naravno, ciljao je na to da smo došli žicati lovu, mi kao udruga koja samo siše državni proračun. Nije pomoglo vrlo opširno obrazloženje onoga što tražimo jer to dobrim dijelom rasterećuje zdravstveni sustav ove države. A tek na objašnjenje kako smo na početku ove godine tri mjeseca radili bez plaća (kolegica je iz svoje ušteđevine plaćala obavezne doprinose) koje su inače 5,500 kn bruto-2 i koje smo na kraju osigurali iz inozemstva preko ACFa i ECFa, tek je onda postao siguran da smo došli sisati njegovo ministarstvo. Ne znam zašto, ali u tom trenutku sam se sjetio Siniše Matasovića i cijele ekipe oko njega i svih muka koje imaju oko ostvarivanja svojih projekata. Onda opet objašnjenja kako smo tu jer želimo postići bolju povezanost baze s vrhom, kako tražimo da se natječaji rade više tematski, a ne tako da mi u natječaju koji je raspisan za područje na kojem mi djelujemo moramo izmišljati aktivnosti koje ćemo raditi, umjesto razvijati one koje radimo. (Neki natječaji iz područja mentalnog zdravlja doslovce kao da su pisani da se na njih podjednako prijavi “Sportsko ribolovna udruga Crni Rit”, “Pjevačko društvo Skalinada, tu se penje, tu se pada” i “Centar za proučavanje sablasnih nevena”)
OPA! “A vi znači želite da mi vama prilagodimo natječaje tako da ih vi lakše dobijete!”
E sad bih ja sve smjestio u točno određeno mjesto, ustao se i otišao, ali srećom nisam sam, tu su sa mnom dvije razumne kolegice koje, mada zapanjene, ipak nalaze način za nastavak razgovora. Ne čujem ih što pričaju jer se prisjećam Davora Ivankovca i Franje Nagulova kako čitaju poeziju u svinjcu (https://youtu.be/gWXPJeIQezc).
Pitao sam na kraju da bih nas pofotkao ako nitko nema ništa protiv. Gospodin Onaj i Onaj je rekao NE jer preblizu sjedimo. Tako smo ostali totalno nepofotkani, ali zaštićeni.
Ministarstvo zdravstva je definitivno u teškoj depresiji i deluziji.
Mislim da je vrijeme da se vratim u sadašnjost i kažem nešto o današnjoj akciji koju smo poduzeli u suradnji s nekoliko zagrebačkih udruga, članica “Saveza udruga za mentalno zdravlje” (skraćeno SUMEZ – primjećujete kako je AV iz “savez” zamijenjeno sa UM?), sa udrugama iz Splita, Dubrovnika, Vukovara, Osijeka, Slavonskog Broda, Ogulina, članica istog Saveza. Sumeza.
No, ono najvažnije jest da smo postigli da se u isto vrijeme u svim tim gradovima odvija ista inicijativa čitanja dijelova teksta “12 i 5 za mentalno zdravlje” sa sviješću da je njegova namjera potaknuti pozitivne promjene, govoreći s pozicije ZA, a nikako PROTIV. Zatim, da se cjeloviti tekst (koji možete pročitati ovdje, ako već niste: https://www.peticija24.com/inicijativa_12_i_5_za_mentalno_zdravlje) zajedno s potpisima peticije, preda mjerodavnim institucijama u pripadajućoj lokalnoj zajednici. (To bi trebalo biti ono kad odete na urudžbeni da dobijete žig zato što ostavite što manje papira jer ste ekološki osviješteni, no mi smo imali puno papira zbog potpisa).
U Zagrebu, čitalo se od 12.00 do 12.05, jasno i glasno. Na dvije lokacije (Markov trg i Ured Predsjednika) posnimile su nas kamere HRTa, što ste mogli vidjeti večeras u glavnom dnevniku, a ako niste, evo nas ovdje: https://vijesti.hrt.hr/664264/depresija-druga-na-listi-kao-razlog-nesposobnosti-za-rad.
S ostalih lokacija imamo vlastite fotke i filmiće.
A sad malo o meni. Mislim, stvarno sam se zapostavio.
Mene je zapalo, ma ne biste vjerovali – Ministarstvo zdravstva! A jutro je počelo totalno kaotično, s hrpom tehničkih problema, kao da nikad ništa nismo organizirali. Onda jurnjava s taksijem do Ministarstva jer se drugačije više ne stiže, taksist koji me ispituje kud da idemo dok ja na mobu gledam porniće… a ne ne, to je iz neke druge priče. Uglavnom – zaustavio se kilometar dalje od destinacijske točke na guglmapsu jer je “krivo ušao”, zahvaljujući navigaciji. No onda me ipak vratio natrag nekih 300 metara, tako da sam svega 700 morao pretrčati da stignem do 12.00. Stigao sam 5 do 12! (Mislili ste da nemrem 700 m pretrčati u komadu, a? Priznajte!). Stigao na vrijeme i ostao zapanjen brojem gostiju na terasi kafića u zgradi u kojoj je i Ministarstvo. Kaj su svi došli gledati/slušati mene?
Ma ne, bila je pauza pa ih je većina bila na kavi! Pao mi je kamen sa srca, a na pamet Žarko Jovanovski i njegovi nastupi i čitanja njegove poezije. E tak ću i ja! Ok, nemrem ja to ko Žare, ali i sama moja loša kopija njega bila je efikasna! Pročitao sam 2 kartice teksta u 5 minuta, jasno i toliko glasno da je gospođa djelatnica odozgora došla pitati “A kaj se događa tu dole?”.
Ekipu, predstavnice/ke drugih udruga, zajedno sa mnom fotkali su za Medix časopis, specijalizirani medicinski dvomjesečnik, interview slijedi u utorak, pisat će o nama i našim aktivnostima, planovima, iskustvima. Znaju što radimo, oduševljeni su načinom na koji to radimo… sad već mislite da muljam, jelda?
Eto, tako sam ja proslavio 9.10. dan kad je moja mlađa kći prije 23 godine došla na svijet derući se iz petnih žila. Sunce tatino. Tek sam joj navečer čestitao… pričali smo kroz dan, javila mi je da je upisala bibliotekarstvo pa sam od sreće i čestitanja na tome zaboravio čestitati joj rođendan. A jbg. pa ipak ja imam 61 godinu!
Sutra, nakon Jutra poezije idem na rođendanski party. Pozvan sam, vjerovali ili ne, a bit će i kolača!
Kaj vam još nisam rekao o sebi?
A da! Svi smo nosili maske, samo sam je ja skinuo dok sam čitao, ali bili smo vani, dobro procijenjen razmak i nema frke. Smije se čak i pred Ministarstvom zdravstva.
Poveznice na medijsku prisutnost:
Budi promjena 